Judino evanđelje: Ljudska mašta, fikcija i naiva

Baš u vrijeme kad se vjernici pripremaju za proslavu Uskrsa, objavljen je sadržaj famoznog Judina evanđelja koje je kod manje upućenih ili neupućenih unijelo zbrku i nametnulo svakojaka pitanja. Zbrka je to veća zbog agresivne reklamne kampanje koja je prethodila objavljivanju toga drevnoga teksta, ali i zločestoće, pa je tako odmah zaključeno kako će Judino evanđelje promijeniti svjetsku povijest i dosadašnje kršćansko vjerovanje. Iz toga bi se moglo zaključiti da će na rub propasti doći kršćanske crkve, a posebice Katolička crkva, koja je najviše bila apostrofirana.

Na njihovu žalost, ništa se od toga neće dogoditi. No, što je u biti Judino evanđelje? Prema tumačenju jednog od naših najcjenjenijih bibličara, prof. dr. Adalberta Rebića, Judino je evanđelje apokrif napisan oko 150. godine poslije Krista. Apokrifi su spisi nastali potkraj starozavjetnih zbivanja te u 2. i 3. stoljeću, pa su to apokrifi Novoga zavjeta.

Maštoviti odgovori
- Apokrifi Novoga zavjeta nastojali su proširiti autentične novozavjetne spise novim podacima, uglavnom utemeljenima na ljudskoj mašti. Htjelo se ljudima dati odgovor na pitanja koja su postavljali o detaljima Isusova života o kojima se na temelju povijesnih podataka, na temelju kanonskih evanđelja, nije moglo odgovoriti pa se poseglo za maštovitim odgovorima. Često su to djela nalik na fiktivne romane. Crkva ih nije prihvatila među svoje spise koji sadržavaju autentičan kršćanski nauk. Crkva ih je dapače branila čitati jer su dovodili kršćansku istinu u opasnost. Vrlo često su ti apokrifi bili plod gnostičkih i drugih filozofsko-teoloških utjecaja – objašnjava prof. Rebić.
Taj je tekst nastao u okrilju gnostičke kainitske sekte u 2. stoljeću. Spominje ju Irenej Lyonski oko 180. u svom djelu “Adversus haereses” u kontekstu Judina evanđelja i Epifanije te drugi crkveni pisci iz ranih kršćanskih stoljeća.

– To je dualistički gnostički svjetonazor koji je naučavao da, uz vrhovnog dobrog boga, postoji i neprijateljsko biće Demiurg. Držali su da su Kain, Ezav, Korah, Sodomiti i druge biblijske osobe Staroga zavjeta pozitivni likovi jer su uspjeli prodrijeti u tajnu “spoznaju” (gnozis, sofia). Zato ih je Demiurg progonio. Najviše od svih biblijskih likova štovali su Judu koji je time što je predao Isusa židovskim vjerskim vlastima omogućio spasenje svijeta – nastavlja A. Rebić.

Gnoza je pak filozofsko-teološki svjetonazor koji se temelji na dualizmu, emanacionizmu i gnozi te nekim drugim židovsko-kršćanskim sastavnicama. To je put kojim se čovjek spašava iz tijela i svijeta, vraćajući se tako u pleromu, natkozmički, duhovni zavičaj.

Brojne sekte
– Javlja se od 2. do 5. stoljeća. Raščlanila se u brojne sekte, a glavno je središte bilo u Aleksandriji.  Kršćanskom i židovskom stvaranju svijeta gnoza suprotstavlja složen lanac emanacije eona koji ide od dobrog duha i zlog Demiurga do čovjeka i svijeta. Spasenje se postiže gnozom, dubokim prosvjetljenjem, kojim se čovjek iz tijela i kozmosa vraća u pleromu, duhovni natkozmički zavičaj.

Budući da je po gnosticizmu zlo kozmičke, a ne osobne naravi, odbacuju se etičke norme, a slijedi se bilo asketizam, kojim se utire put gnozi i duhovnom izbavljenju, bilo libertinizmu, jer je duh po sebi čist, pa ga nikakvo zemaljsko blago ne može uprljati osobnim postupcima – tumači prof. Rebić.
Sljedbenici se dijele u tri stupnja: hilici (materijalni), psihici (duševni) i pneumatici (duhovni). Samo su se pneumatici, putem gnoze, vratili svomu duhovnom prapočelu, pleromi.

Tajna društva
– Glavni su predstavnici gnosticizma Karpokrat iz Aleksandrije, Bazilid iz Sirije i Valentin iz Egipta.  Crkveni oci, osobito sv. Irenej Lyonski, suprotstavljali su se gnosticizmu jer je zastupao emanacionizam, a ne stvaranje svijeta, poricao zbiljnost utjelovljenja i smisao povijesti ljudske zajednice u vremenu. Osim toga, gnosticizam je poricao osobnu odgovornost u grijehu i zlu. Ostavio je traga u nekim kršćanskim antičkim (marcionizam) i srednjovjekovnim sektama (begardi ili braća slobodnoga duha). Za renesanse i prosvjetiteljstva tragovi gnosticizma sreću se u teozofiji i antropozofiji. A opet se pojavljuju danas u različitim “tajnim” društvima koja obično nemaju više od nekoliko stotina članova – kaže Rebić.
Prema njemu, ovaj se tekst u pravom smislu ne može nazvati evanđeljem. No ono je u ranokršćansko doba bila književna vrsta, pa su za takvim naslovom posezali mnogi poslije Marka, Mateja, Luke i Ivana.

Stari spis
– Ljudi se pitaju hoće li on na bilo koji način utjecati na crkveni nauk i četiri evanđelja. Poručujem da neće, ni u kojem slučaju. To nije nikakav novi spis koji bi otkrivao nešto što već nije bilo u prošlosti poznato. Aktualnost Judina evanđelja mnogo je više u intrigantnosti koja suvremeni svijet jako privlači. Još malo pa će danas svatko imati svoj životni svjetonazor. Tako je to bilo i od 2. do 5. stoljeća. Zapravo, uvijek je bilo ljudi koji se nisu mogli složiti sa službenim stavovima, nego su pronalazili rješenja koja im osobno odgovaraju (osobni moral, osobna vjera, osobni svjetonazor).
Ni u kojem slučaju neće taj rukopis izmijeniti svjetsku povijest ni crkveno vjerovanje. Sličnih je spisa u povijesti kršćanstva bilo mnogo i premnogo, pa ipak nisu u većem opsegu uspjeli izmijeniti kršćanstvo, osim što su iza sebe redovito ostavljali neke sektaške potencijale – uvjeren je prof. Rebić.

Takvih je spisa, kao što je Judino evanđelje, bilo mnogo. Vrlo je zanimljivo, primjerice, Tomino evanđelje.

– Ono donosi podatke kojima se još danas hrani kršćanska pobožnost (Isusovo djetinjstvo, Marijina smrt i ukop, uznesenje na nebo). Tu je i Evanđelje židovsko koje također ima zanimljivih podataka.
Ta evanđelja Crkva nije od početka uzimala u obzir, nije ih ubrajala u svoj kanon, jer je u njima vidjela na djelu veliku ljudsku maštu, fantaziju i naivu. Recimo, u Tominu evanđelju opisuje se kako je Isus kao dječak pravio od blata ptice i u njih dahnuo pa su one poletjele! Takav način pisanja o Isusu Crkva nije mogla prihvatiti, premda još danas ima pobožnih propovjednika koji znaju posegnuti za takvim maštovitim opisima iz Isusova djetinjstva koji pothranjuju maštu i plijene ljudsku pozornost – zaključuje prof. Rebić.

Judino je evanđelje koptski prijevod s početka 3. ili 4. stoljeća s izvornoga grčkog jezika (oko 150.). Grčki tekst već je davno zagubljen (u 6. stoljeću spominje se kao "izgubljeno evanđelje"). Koptski prijevod pronađen je u egipatskom pijesku 70-ih godina prošloga stoljeća, u blizini Beni Masara. Isprva nije nikomu bio zanimljiv jer ga trgovci starinama nisu odmah mogli dešifrirati. A potom su ga zametnuli. Rukopis je ponovno otkriven na prijelomu tisućljeća, kad ga se posljednjih pet godina počelo restaurirati, dešifrirati i prevoditi.

Liber Iubilaeorum
Mojsijeva apokalipsa ili Mala geneza, jer je u njoj opisana povijest svijeta od stvaranja do saveza na Sinaju, podijeljena je na 49 razdoblja od 49 godina.

Jakovljevo protoevanđelje
U njemu su priče o životu Marijinu i rođenju Isusovu. To je važan dokument za marijansko štovanje u prvoj Crkvi.

Djela Andrijina
U njima je poznata legenda o Andrijinu mučeništvu u Grčkoj i raspeću na križu u obliku slova X koji otad nosi njegovo ime. S križa je još dva dana propovijedao.

Tomino evanđelje
Donosi 114 Isusovih izreka. Tekst je pronađen 1947. u Egiptu, u biblioteci u Nag Hamadiju, na papirusu spremljenom u jednoj amfori.

Nikodemovo evanđelje
U biti je sastavljeno od dva neovisna spisa: “Djela Pilatova” i “Silazak u podzemlje”.

Glagoljski apokrifi
Nastali su za pokrštavanja Slavena. To su zapravo prijevodi apokrifa na staroslavenski. Od njih je najznačajnija “Knjiga Henohova”.

Petrovo evanđelje
Još se zove Petrova “Djela apostolska”. Iz njih potječe i poznata sentencija “Quo vadis, Domine?”.

Pojam autorstva u davna vremena nije bio isti kao što je danas. Danas je autor onaj tko djelo izravno sam napiše, a u vrijeme kad su nastajali biblijski spisi autorom se smatrala osoba koja kao autoritet stoji na čelu neke zajednice u kojoj je pisano djelo nastalo. I autentična, kanonska evanđelja nisu napisali izravno oni kojima se pripisuju. Evanđelje po Mateju ili po Ivanu sigurno nisu napisali Matej ili Ivan. Evanđelje po Marku napisao je Marko, Petrov učenik u Rimu, i vjerojatno i je i Luka, liječnik, Pavlov pratitelj po Maloj Aziji, napisao Evanđelje po Luki. Evanđelje po Judi očito nije napisao Juda. To je sasvim jasno, jer 150. godine Juda više nije bio među živima. Dakle, to je evanđelje napisao netko tko je pripadao gnostičkoj sekti i kojemu mi ime ne znamo. On se poslužio imenom apostola Jude da tom spisu da stanoviti autoritet ili da ga učini intrigantnijim u svoje vrijeme. Uostalom, mi znamo za desetke apokrifnih evanđelja koja su nastala u 2. i 3. stoljeću, a koja nose imena nekih Isusovih apostola tumači prof. Rebić.