Jugoslavenski savez trezvenosti Zagrepčane je odvraćao od prekomjernog pijenja

Alkohol je stalno pio, nikad gazda nije bio. Izgledom mu kuća jadna, porodica tužna, gladna.

Piše to na letku koji je 1929. godine tiskao i dijelio Jugoslavenski savez trezvenosti sa sjedištem u Mirogojskoj ulici u Zagrebu. Prekomjerna konzumiranja alkohola, posebno žestokih pića, počelo je rasti s industrijalizacijom u 18. i 19. stoljeću, a pojačala se tijekom Prvog svjetskog rata. Žestoka pića koja su se do tada koristila kao lijek, počela su se odjednom piti kao stimulans, postavši svakodnevna navika u svim slojevima društva. Od sredine 19. stoljeća u Sloveniji su se u borbu protiv alkoholizma uključivali liječnici i svećenici. Velečasni Janez Kalan osnovao je 1903. čak i antialkoholičarsku organizaciju "Sveta vojska" koja je tiskala "Mali protualkoholičarski katekizam". Zagrebački zbor, današnji Zagrebački velesajam, organizirao pak je razne izložbe i kampanje, a jedna je 1929. otvorena u organizaciji Jugoslavenskog saveza trezvenosti koji je alkoholizam povezao sa – stambenim pitanjem. Uočeno je, naime, da "radnik nakon napornog posla, nemajući ugodnog doma, polazi u krčmu ili rakijašnicu, gdje provodi vrijeme do spavanja, trošeći teško zasluženi novac za otrov, da poslije toga u kakavgod zadušljiv i vlažan kutić legne na počinak".

Tiskan je i letak "Zašto se treba kloniti alkoholnih pića". Narod godišnje, piše na njemu, popije pića u vrijednosti sedam milijardi dinara. "Kako bi korisno bilo da se ta sredstva, utrošena na trovanje naroda, upotrebe za zidanje zdravih stanova, narodnih škola, dječjih domova i drugih pametnih ustanova", sanjari se uz podatak da alkohol uništava "bez milosti i bogataše i siromahe, umjetnike i radnike", te skraćuje život za 20 do 30 posto. "Stupajte u trezvenjačke redove!", pozivali su zajedno trezveni članovi Jugoslavenskog saveza trezvenosti iz Zagreba i Saveza trezvene mladeži iz Beograda pozivajući da se na javnim priredbama i zabavama ne toče žestoka pića, nego samo bezalkoholni voćni napici. Mnogi ljudi, upozoravali su, razdraže se pod utjecajem žestokih pića i postaju ljutiti, pa često bez ikakvog razloga u krčmama dolazi do svađe i tučnjave, pa i ubojstava. "Tko želi dobro sebi i svome narodu, taj neće nikad, ni u jednoj prilici i nikome za volju piti nijedni alkoholno piće."

Upečatljiv je i plakat koji pokazuje optuženika dugih brkova kako stoji u sudnici. "Zašto ste ubili svoju ženu? Gospodine suče, ne znam...! Bio sam pijan!", tekst je na jednom od letaka iz te 1929. Letke, kao i pregršt drugih papirnatih svjedočanstva o minulim vremenima, "iskopali" su zaposlenici arhiva u Hrvatskoj i Sloveniji, koji su se udružili u projektu Vino na granici, organizirajući putujuće (ne putne) izložbe i tiskajući knjigu.

– Šest arhiva radilo je na tome. Suradnja je zapravo započela prije desetak godina, a Vino na granici naš je treći zajednički projekt. Pripremamo već i četvrti koji će se zvati Ljubav na granici – kaže nam Jurica Cesar, ravnatelj Državnog arhiva za Međimurje, smještenog u Štrigovi, gdje je i postavljena izložba posvećena vinu i ispričana kroz poglavlja "Iz glave u zemlju", "Iz zemlje u trs", "Iz trsa u grožđe", "Iz grožđa u bačve", "Iz bačve u čaše" i "Iz čaše u glavu".

Iz Štrigove poznate po vinogradima je i ponikla ideja da se kao posebna tema obrade upravo vina. Skupina šest arhiva, radno nazvanih SIHeR, jedinstveni je primjer suradnje arhiva u široj regiji. Državni arhiv za Međimurje, Zgodovinski arhiv na Ptuju, Državni arhiv u Varaždinu, Pokrajinski arhiv Maribor, Državni arhiv u Zagrebu i Zgodovinski arhiv Celje 2012. odradili su svoj prvi projekt Gradovi i trgovišta uz štajersko-hrvatsku granicu, a 2017. i Vlakom preko granice. Odabranu arhivsku građu smjesti su u kontekst jedinstvenoga pograničnog prostora.

– Slabljenje veza između obje države uz povremene politički motivirane sukobe dobilo je dodatan zamah tijekom zdravstvene epidemije koja je znatno ograničila kontakte. Prostor i ljudi s obje strane granice u prošlosti su uvijek djelovali povezano, isprepleteno i vrlo prijateljski. Prelasci granice bili su dio svakodnevice, granica nije imala velik utjecaj na život, a još manje na odnose – naglasio je dr. Boris Batagelj iz celjskog arhiva.

Izloženo gradivo obuhvaća sve, od starih srednjovjekovnih isprava do dokumenta koji su nastali prije nekoliko godina.

– Usudili bismo se tvrditi da je velika većina predstavljenog gradiva nepoznata čak i znalcima jer se sada prvi put javno objavljuje – napomenuo je dr. Batagelj.

Prihodi od vina imali su važnu ulogu u gradskoj ekonomiji, pa i u starom Varaždinu, gdje je gradska vlast imala svoje vinograde Krezoica, Iglarščak, Melnjak i Hovek, pa je ubirao daću tzv. gornicu od svojih kmetova. Tako je 1570. godine iz tih vinograda i gornice dobiveno je 9000 litara vina koje se uglavnom prodavalo građanima, a dio se koristio za vlastite potrebe za proslave, izbor suca ili izlaska gradskih službenika po nekom poslu, kad bi kao naknadu za svoj trud uz hranu dobivali i vino, iščitalo se iz pregleda prihoda i izdataka Grada Varaždina za 1570. i početak 1571. godine koji je sastavio Ivan Zetkan, gradski službenik ili "kmetski sudec". Vlastelinstva i svećenstva su 1610. prikupljala i desetinu isključivo u moštu, svježem prešanom soku od grožđa odmah nakon berbe, jer bi, zaključili su oprezni vlastodršci, loše podrumarenje moglo štetno utjecati na kvalitetu vina. Seljaci koji su daću u vinu davali ptujskom dominikanskom samostanu, usprotivili su se 1574. godine povećanju mjera za davanje gornice i vinske desetine. Vlastelini su, naime, često povisivali prihode povećanjem mjera za daće u žitu i vinu. Malo prije Martinja ipak je sklopljen sporazum između samostana i 13 proizvođača iz okolice Ptuja. Vlastelini su i prodavali vino svojim podanicama, no iako se radilo o vinu lošije kvalitete, nisu im baš moglo podvaliti bilo što. Jedan vlasnik nekvalitetnog vina htio ga se 1658. riješiti tako da ga je dao mještanima da ga oni prodaju i onda mu plate. No, posumnjali su u kvalitetu vina i dali ga na ocjenjivanje povjerenstvu sastavljanom od četiri stručnjaka, koje je utvrdilo da su četiri "štertinke" vina primjerene za točenje po cijeni od jednog i pol krajcara, dok preostalih 16 "štertinki" nije bilo za točenje, čak ni besplatno!

POVEZANI ČLANCI:

Kralj Leopold I. darovao je 12. kolovoza 1671. godine pavlinima samostana Sv. Jelene u Šenkovcu kraj Čakovca kapelu Sv. Jeronima zajedno s kmetovima, oranicama i tri manja vinograda. Posjede su držali sve do ukidanja pavlinskog reda 1782. godine, kad imanja preuzima Kraljevska komora u Grazu, a od 1802. godine obitelj Knežević. Posljednji u rodu bio je Viktor Knežević, iskusan vinogradar koji je već krajem 19. stoljeća prvi u ovom dijelu Hrvatske organizirao protugradnu obranu vinograda i nabavio tada moderne prskalice za prskanje vinograda. Vinogradari su mogli dobiti oprost od plaćanja poreza na vino koje planiraju koristiti za osobne potrebe. Morali su podnijeti pisani zahtjev, na što ih je 1906. u Zagrebu upozorio gradski načelnik dr. Amruš.

Zahtjevi su se podnosili na prvom katu Gradskog poglavarstva, soba broj 43. Izložena je fotografija Bregovite ulice, danas Tomićeve, u Zagrebu, prije izgradnje uspinjače u 19. stoljeću, kad je ispod kule Lotrščak postojao poljski puteljak koji je u 18. stoljeću uređen u zmijoliki put uz koji su se protezali vinogradi, a do gradnje uspinjače bile su tamo i drvene stube na željeznoj konstrukciji koje je izgradio poznati urbanist Milan Lenuci. Zagrebačka uspinjača ubraja se među najkraće žičane željeznice namijenjene javnom prometu na svijetu po dužini pruge od samo 66 metara, a vožnja traje 64 sekunde. Uspinjača prometuje svakih deset minuta i najstarije je javno prijevozno sredstvo u Zagrebu.

U tom je gradu sredinom 19. stoljeća popularna bila krčma "K crvenom nosu". Gostionicu u Grobarskoj ulici, na Mirogoju, zvali su i "Karminska birtija" i "Grobljanska gostionica". Djelatnik Mirogoja Pilko, koji je naručivao konje i fijakere, čistio i pazio na mrtvačka kola te odijevao mrtvace, često je u nju navraćao. Za njega je publicist Rudolf Katedralis zapisao da je "bio dobričina i veseljak kojeg su jutra zatjecala u grobljanskoj gostionici Kod crvenog nosa kako hrče nad prekriženim rukama, a njegovi crni i mršavi konji spustili su turobno svoje duge vratine u očekivanju gospodara". Za otvaranje krčme prema Obrtnom zakonu iz 1884. trebalo je priložiti krsni list i svjedodžbu Gradskog poglavarstva kao dokaz da je budući ugostitelj "pošten čovjek, nekažnjavan radi zločina ili prekršaja i da je njegovo političko i moralno ponašanje posve korektno". Gradsko poglavarstvo u Varaždinu je blagonaklono odobravalo otvaranja, pa je tako samo 1890. u tom gradu otvorena čak 21 krčma i dvije gostionice. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća otvaralo i sve više tzv. vinotočja za koja nije trebala obrtnica, već samo dozvola Financijskog ravnateljstva. To bi bilo nešto kao današnja Fina ili Porezna uprava. Do 1926. u Varaždinu je otvoreno čak 90 vinotočja, od kojih je samo deset nudilo vina domaćih vinogradara s Varaždin Brega, a većina vina iz Dalmacije i Štajerske. Prodaja stranih vina nije baš nailazila na odobravanje domaćin vinara, tim više što strani gradskim vlastima nisu morali plaćati namete. Zato su predlagali da se uvede trošarina na strana vina, po uzoru na Mariborsku oblast.

Pronađeni su i dokumenti o zaraznim bolestima koje su poharale vinograde. Od prve pojave filoksere u Zagrebačkoj županiji 1880. godine, zaraza se velikom brzinom proširila Varaždinskom županijom, gdje je do 1895. uništila oko 90 posto trsova. Varaždinska županija je 1887. izdala naredbu da se u svim kotarima osnuju zaklade protiv filoksere i prva je u Hrvatskoj 1888. osnovala "Obrambeno povjerenstvo proti filokseri" koje je poticalo i organiziralo cijepljenje loze na američkoj podlozi, osnivalo lozišta američke loze i dijelilo je narodu. Na poticaj velikog župana Radoslava pl. Rubida filoksersko povjerenstvo je 1890. i 1891. izdavalo čak i Viesnik, stručnu publikaciju o toj bolesti, koju je uređivao biolog Adolf Jurinac. Na naslovnoj stranici je bio crtež tzv. Alliesovih kliješta koja su se koristila pri cijepljenju vinove loze. Kliještima je rastvaran pluteni čep na dvije polovice, u čiju je sredinu polagan oplemenjeni cijep. Nakon nekoliko mjeseci zarašteni se cijep vadio iz pluta i ostavljao na zraku da odrveni. Za zaštitu od druge bolesti, peronospore, poticalo se prskanje vinograda pripravcima od modre galice ili gašenog vapna. Sačuvan je reklamni letak kotlara Gustava Petroczya iz kraja 19. stoljeća, koji je usavršio proizvodnju prskalica. Piše da se "usuđuje upozoriti" da njegove štrcaljke nadilaze sve ostale na tržištu jer jak štrcaj traje tri do četiri časa.

Kad je filoksera iskorijenjena, tim je povodom na poticaj velikog župana Rubida od 29. rujna do 2. listopada 1900. godine u Varaždinu održana izložba grožđa i voća koju je razgledalo 15.000 ljudi. Veliko su zanimanje pobudile sorte žerjavina (portugizac), plemenka, svjetiljka, bijela kozina, muškat, kamenac, mirkovača, slankamenka, bijeli imperial, dišuća ranina, kapčina, crna volovina, debela crnina i posebno krapinska kraljevina. Vinova loza se uzgajala tzv. grebeničanjem i metodom "kotteln". Divljake, odnosno američku podlogu, proizvodili su u državnim i regionalnim matičnjacima, a korjenjake i cijepove u rasadnicima. U Ptujsku klet pohranio je ptujski poduzetnik, veletrgovac vinom i gradonačelnik Josef Ornig 1917. godine najstarije slovensko vino Zlatna trta. Bila je to izuzetna godina po kvaliteti vina. Njegov sin Pavel potajno je tijekom Drugog svjetskog rata zazidao arhivski podrum i tako ga sačuvao od vojske.

Kako je rasla žeđ izvan svake mjere, počela su se osnivati i društva za borbu protiv alkoholizma. U Danici ilirskoj iz 1845. godine nalazi se podatak da su prvo Društvo umjerenosti osnovala još davne 1618. u Koruškoj gospoda iz Koruške, Kranjske i Štajerske. No, nije se dugo održalo jer je "samo mali broj gospode bio sklon odricanju od vinskih užitaka".

Sredinom 19. stoljeća dio krapinske vlastele odlučio pak je obuzdati svoje strasti osnivanjem svog "Društva umerenosti". Sačuvana je tužba protiv starješine Društva Pavla Krizmanića koji se 18. prosinca 1849. godine – napio. U zapisniku piše da se optužena stranka "tako zapila, da se među drugim vrednim treznimi gostovima više puta popikivala, napose niti iz mesta gibati nije se mogla, već su nju dva vodili, a tretji noge ravnati morao je". Ne zna se kakvu je kaznu starješina dobio i je li smijenjen.

Sačuvan je i oglas za antebeten, sredstvo protiv pijanstva iz 1904. godine. "Ovo sredstvo može se dati svakomu pijancu bez njegova znanja u svakom napitku, jer nema ukusa", nudio ga je spretni trgovac, ne otkrivajući sastav. Jedna doza stajala je dvije forinte, a dvije su bile nužne kod "tvrdokornih pijanaca". "Mnogo nesretnika, koji su bili podvrgnuti ovoj strasti, povraćeni su obitelji i družtvu, u kratko izliečeni su milijuni i milijuni od ove strašne bolesti. Neka se ovaj lijek ne kupuje drugdje jer su sve ostalo patvorine koje nemaju učinka", naveo je prodavač.

Predstavljene su i razglednice na kojima su naslikani pijani muškarci kako teturaju ulicom i pridržavaju jedan drugog. "Veseli pozdrav iz Ptuja", piše na jednoj iz 1912. U Mariboru se 1913. mogla kupiti razglednica na kojoj je pisalo: "Mokri i veseli pozdravi iz Maribora" i "Tko ne voli vina, žene, pjesme, taj ostaje budala cijeli život". U Ljubljani je 1930. donijet proglas u kojem piše da točenje alkohola danju nije dozvoljeno, kao ni točenje pića notornim pijancima. Zakon je zabranjivao stavljati u promet "bolna i pokvarena" vina. Nije se smjelo točiti vojnicima kako ne bi – pobjegli kući. "Stoljećima i stoljećima se borimo za svoj opstanak. Borba na gospodarskom, socijalnom, kulturnom i političkom planu bila je teška i zahtijevala je mnogo žrtava", zborio je odbor protiv alkoholizma i u proglasu narodu naveo da "narodne sile popuštaju i počinje proces degeneracije". Alkoholno pitanje tiče se cijelog slovenskog naroda, pa narod mora zauzeti i stav o njemu, poruka je iz 1938. godine.

Zanimljiva je i ručno nacrtana skica prizora zločina i izvadak iz presude Okrožnega sodišča Maribor protiv optuženih za ubojstvo kolcem u vinogradu 1934. U Dragoviću je, naime, došlo do masovne tučnjave. Franc Slana, koji je udaren kolcem, od ozljeda je preminuo. Istražitelji nikako nisu uspjeli utvrditi tko mu je zadao kobni udarac. Svi optuženi su na kraju zbog kontradiktornih izjava svjedoka – oslobođeni. Ne treba se držati zakona kao pijan plota, rekao bi netko tko je također rođen tu uz hrvatsko-slovensku granicu.