'Tražimo da ruka ili noga izgubljena u ratu vrijede isto, bez obzira je li riječ o branitelju ili civilu'

– Mi već 20 godina vrištimo, ali nikome ništa. Zanemaruju nas sve dosadašnje vlade, a nijedan premijer nije nas primio kako bi saslušao zbog čega smo očajni. Podržavamo donošenje Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, no na nas ostale civilne žrtve Domovinskog rata odnose se tek dopune i izmjene o nematerijalnim pravima Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata iz 1974. koji je donesen za žrtve 2. svjetskog rata – vapeći za konačnim donošenjem Zakona o civilnim žrtvama Domovinskog rata kaže nam čelnica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Julijana Rosandić, čija se zajednica već 20 godina zalaže da se obeštete i civili stradali u Domovinskom ratu te da im se poboljša kvaliteta života. Iako se točan broj civilnih žrtava Domovinskog rata ne zna, u vrijeme premijerke Jadranke Kosor prikupljeni su barem podaci o broju stradale djece. Riječ je o 402 djeteta, od kojih su njih 364 poginula u direktnim bombardiranjima i granatiranjima.

– Nažalost, ni taj popis nije konačan. A čak 1260 djece ranjeno je u Domovinskom ratu i žive s manjim ili većim invaliditetom te prema zakonu o žrtvama iz 2. svjetskog rata imaju pravo na osobnu invalidninu ovisno o postotku invaliditeta. Tijekom Domovinskog rata najviše je djece poginulo u Slavonskom Brodu, njih 28. Sedam obitelji iz te županije izgubilo je po dvoje djece, a jedan je Brođanin od jedne avionske bombe u sekundi izgubio troje djece, ženu i majku. On prima samo 2400 kuna obiteljske invalidnine – navodi J. Rosandić čija cijela obitelj također nosi i fizičke i psihičke posljedice rata. Zbog tenkovske granate koja je 30. svibnja 1992. pala pokraj automobila u kojem su bili samo stotinu metara od kuće, suprug joj je ostao 100-postotni invalid, sinovi (tada djeca) žive s 80 i 70-postotnim invaliditetom, a ona je 60-postotni invalid.

– Osam puta dosad mijenjale su se nadležnosti o skrbi civilnih stradalnika rata, a mi smo tražili da skrb o civilnim stradalnicima rata bude pod jednim ministarstvom, što sada i jest. Često su nas optuživali da tražimo izjednačavanje s braniteljima, a to nije točno. Samo tražimo da u ratu izgubljena ruka ili noga vrijede jednako, neovisno radi li se o branitelju ili civilu. Roditelji poginulih branitelja zbog gubitka djeteta ostvaruju pravo na obiteljsku invalidninu, istu naknadu trebali bi ostvarivati i obitelji poginule djece, inače se radi o diskriminaciji. Postoje grobnice s ostacima branitelja i civila, obitelji poginulih branitelja ostvarile su sva prava, a obitelji poginulih civila – uglavnom ništa.

Oni koji su nas napadali nisu nas dijelili, a sada nas se već 20 godina dijeli. Djeca koja su u ratu ostala bez roditelja, koji su poginuli kao civili, svih ovih 20 godina nisu primila ni lipe obeštećenja. Ne tražimo ništa na što nemamo pravo. Mi znamo što se nama dogodilo i pod kojim okolnostima, ali nikoga za nas nije briga – kaže Rosandić nadajući se da će do kraja godine biti donesen Zakon o civilnim žrtvama Domovinskog rata.

>>Već 20 godina za ubijenu kćer tražim status civilne žrtve rata

>>'Novac potrošen na tužbe mogao se upotrijebiti za civilne žrtve rata'