“Junačenje” kakvo ratnom heroju nije trebalo

Iako je u rukama imao jako zapaljiv materijal, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava i svi koji su mu asistirali ipak su uspješno organizirali protest zbog neprocesuiranja ratnih zločina. To je bila posveta hrvatskoj istini i pravdi i tračak nade za obitelji žrtava zločina nad Hrvatima.

Gotovo pa da se čovjek pita zašto je vrh HDZ-a i Vlade toliko oko toga dramatizirao. Premda su njihovi otpori i zebnje jasni ima li se u vidu da je odgovornost HDZ-a i njegovih dužnosnika ponajveća za “šutnju, nerad i aljkavost” institucija (ili i za objektivan i nesretan splet okolnosti) zbog koje zločinci nisu suočeni sa svojom mračnom prošlošću.

Zna se na koga se odnose Penavine riječi: “Hrvati nas ubijaju od ‘91., nema povjerenja u institucije i hrvatsko pravosuđe”. Samo, što s tim ima Andrej Plenković i velika većina današnjih dužnosnika i čelnika institucija. Nije li protest zapravo zakasnio 10-15 godina, a možda i četiri godine u Penavinu slučaju. Dakako, da nije bilo strahovanja i upozorenja kuda to vodi, pitanje je bi li sve prošlo bez većih politikantstva i instrumentaliziranja. Koliko su sve te priče uoči prosvjeda utjecale na broj sudionika, znat ćemo možda sljedeće godine, ali dojam o brojnosti bio je dovoljno impresivan i oni koji o tomu trebaju voditi računa sasvim sigurno neće samo tako odagnati te vukovarske scene, emotivne govore i svjedočanstva.

Poslana je upečatljiva poruka kako je značajnom broju Hrvata i nakon 27 godina stalo do istine o ratu i do pravde. Makar i jednostrano, jer su srpska istina, pravda i žrtve prepušteni drugima na brigu. Dok je tako, teško je očekivati pomake u privođenju zločinaca pravdi. Važni svjedoci zločina nad Hrvatima su Srbi, i bez njihove suradnje mnoge je teško procesuirati. Oni koji znaju što su radili u ratu sigurno se ne nude našim institucijama već su utočište potražili u Srbiji. Ako se i svjedoke kojima bi savjest nalagala da pomognu u istragama tretira kao zločince već zbog puke činjenice što su bili na drugoj strani, ili rekli krivu riječ, pa i pogrešno postupili u kolektivnom ludilu, a nisu okrvavili ruke, kako od njih očekivati da bilo što učine.

Vrijedi li izložiti se riziku da budu prozvani “izdajicama srpskog naroda”, dok im se s hrvatske strane uvijek pristupa kao članu zločinačkog tima. Nisu svi bili zločinci samo zato što su bili na drugoj strani. S tim se i žrtve moraju pomiriti. Atmosfera hrvatsko-srpskih odnosa osobito u Vukovaru, ali i na državnoj razini, pogoduje neprocesuiranju zločina. Potrebno je puno razboritosti, razgovora, tolerancije i ljudskosti i za najmanje pomake.

Prosvjed je ukazao da brojni Hrvati, ne samo oni koji se nose s ratnim ranama, ne vjeruju čak ni Hrvatima, a kamo li da su spremni razvijati povjerenje sa Srbima. Nekima je danas i prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman kriv što žrtva u Vukovaru sreće svoga zločinca, Premda abolicija koja je bila u službi pomirenja s tim nema veze. Zločin je zločin i ne zastarijeva, a oprost pobunjenicima bio je politička nužnost. Zato je važno inzistiranjem na procesuiranju svakog zločina, ali pošteno, a ne pristrano kako zapravo neki sugeriraju, razlikovati jedne od drugih.

Olako prozivanje državnih institucija da ne rade svoj posao, unatoč statistikama, pa i nedavnima koje je DORH objavio za 2016/2017 kad su na čelu DORH-a bili Mladen Bajić i Dinko Cvitan puko je politikantstvo koje nailazi na plodno tlo gdje god imamo žrtvu bez osuđenog zločinca. Time se čini šteta i žrtvi i svima nama. Uzgred, oni su po sili zakona, a ne nečijom voljom, kako misli Penava, sada zamjenici Dražena Jelenića. I njihova je zasluga što dugogodišnji srbijanski tužitelj Vladimir Vukčević u Srbiji ima imidž onoga koji progoni samo Srbe. Svaka prijava i svaka ladica sa spisom ima svoje ime i prezime, odgovornost, ali ne samo prema žrtvi, već prema zakonu, procedurama, načelima pravičnosti...

Od rekla-kazala nema vajde. A čuli smo puno takvih riječi ovih dana koje izazivaju apatiju, beznađe i nepovjerenje. Najlakše je reći: “Institucije nisu napravile što su trebale, prikupljeno je dovoljno dokaza i svjedočanstava, a vjerujem da kad bi i postojale video snimke, ne bi nikoga procesuirali”, a Hrvata osude “bez ikakvih dokaza”. Takvo “junačenje” bez argumenata ratnom heroju nije trebalo.

Čuli smo i svjedočenje saborskog zastupnika kako institucije ništa ne rade, pa se ispostavilo da su učinile baš sve, a DORH je bio primoran demantirati čak i uglednog suca. Svaki slučaj treba raščistiti na hrvatskim institucijama, a onda ako treba podijeliti s javnošću, ali odgovorno i s argumentima.