Junački otpor trideset puta jačem agresoru

Petnaest godina nakon što je porušen, veći je dio grada, statistika kaže 80 posto  obnovljen. Posjetitelj, međutim, svejedno na gotovo svakom koraku uočava da je strašan vihor rata poharao ovaj grad. I kada se, na papiru, taj statistički postotak obnove približi onom stopostotnom, Vukovar će pokazivati svoje rane.

Očekivano jer to je mjesto najveće bitke u ratu koji je u devedesetim godinama 20. stoljeća devastirao prostor raspadajuće bivše zajednice. Ovdje je poginula trećina svih Hrvata i Srba stradalih u tom ratu. Psihološki i povijesno, to je grad koji ujedinjuje takve simbole kao što su Staljingrad, Bleiburg i Jasenovac.

Politički aspekt stradanja grada uvijek će ostati dvojben. Je li se mogao spasiti grad i njegovi stanovnici, je li njihova žrtva bila slučajna, namjerna ili jednostavno sudbinska  ostaje dvojbeno. Bitka za Vukovar, strogo vojnički gledano, naprotiv jest nedvojbena. Legendarna, no činjenična.

Cvijeće za vojnike
Bitka je započela 25. kolovoza 1991. kada je JNA te vojska sastavljena od dobrovoljaca Srba iz Hrvatske i onih iz Srbije pokrenula topničku pripremu bombardiranjem iz zraka. Nešto prije TV postaje su prikazale u to vrijeme nestvaran prizor. Iz mirnog, velikog Beograda autocestom su krenule kolone tenkova, oklopnih vozila, kamiona i raketa elitne Gardijske brigade JNA. Narod je vojnike i oklopnjake ispraćao bacajući cvijeće, s veseljem. Sa zadatkom "očuvanja Jugoslavije", prema istočnoj Hrvatskoj krenula je brigada, tada jača od cjelokupne hrvatske vojske u povojima.

"Groblje tenkova"
Nakon pripreme, te snage kreću u opći tenkovsko-pješački napad, no na opće čuđenje  uzalud! Prodori ne uspijevaju, a mrtvački kovčezi i stotine ranjenika vraćaju se u Srbiju. Najžešći napad počeo je 14. rujna 1991. i trajo je tjedan dana. Vukovar je tada već u okruženju, no branitelji se, svejedno, ne predaju. Uništavaju, poglavito na legendarnoj Trpinjskoj cesti, 60-ak tenkova i oklopnjaka pa je ta cesta nazvana "grobljem tenkova". Nakon tog početnog kaosa, JNA mijenja taktiku te otad svakog dana granatira grad.

Cilj je bio da svakodnevna porcija od nekoliko tisuća granata fizički uništi grad i branitelje. Pokušaji proboja postali su svakodnevni i sinkronizirani  počeli bi na nekoliko mjesta u isto vrijeme. Hrvati su u Vukovaru imali 1300 do 1800 boraca pod oružjem (1100 lokalnih dragovoljaca, 400 u ZNG-u, 300 u MUP-u, HOS-u), poslije ujedinjenih u 204. brigadu HV-a. Naoružani su bili lakim streljačkim pješačkim naoružanjem, uz nešto minobacača, topova i dosta protuoklopnih projektila. Zapovjednici su pripremali tzv. kružnu obranu grada. Zbrka među nadležnostima zapovjednika prestala je kada su, početkom rujna, na zapovjedna mjesta postavljeni profesionalni časnici, Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković Mladi Jastreb.

Potpuno odsječen
Hrvatske snage iz Vinkovaca i Osijeka nisu bile dovoljne te tijekom rujna nisu mogle spriječiti okruženje Vukovara. Početkom listopada palo je strateški važno mjesto Marinci te je Vukovar potpuno odsječen. Bogdanovci, drugo važno mjesto na putu od Vinkovaca do Vukovara, branilo se još mjesec i pol dana.

Dana 12. i 13. listopada hrvatske snage, međutim, pokreću proboj iz Nuštra, osvajaju Marince, no međunarodna politika zaustavlja prodor i spajanje hrvatskih snaga. Počinje igra s humanitarnim i konvojem s liječnicima, koja je trajala dva dana, u vrijeme kojega je JNA dovukla nova pojačanja. Obruč oko Vukovara postao je neprobojan za, tada još nedovoljno jake hrvatske snage i novi pokušaj proboja, od 15. listopada, propada.

Branitelji su, osim nešto materijala koji je u samoubilačkim akcijama stizao iz zraka, ostali bez logističke potpore pa su vojni analitičari procijenili da, u takvim uvjetima mogu izdržati napade samo još dva dana. Oni, međutim, nisu mislili tako. Počela su nemilosrdna bombardiranja grada, a od sredine listopada do kraja, 18. studenoga, vodile su se najkrvavije bitke Domovinskog rata. JNA je stalno dovlačila nova pojačanja i nove oficire, koji su pokušavali dokazati svoje vojničko umijeće naučeno u staromodnim ratnim školama SFRJ. Uporno jurišaju, umnažajući gubitke u ljudstvu i opremi, pa je ubrzo odziv rezervista iz Srbije pao  na minimum.

Generali vode
Stradali su i oficiri koji su svojim primjerom željeli osokoliti svoje borce, krenuvši u napad u prvom tenku kolone. A najviše ih je stradalo na Trpinjskoj cesti, gdje su ih desetkovali Blago Zadro i njegovi legendarni borci. Jedan od ključnih ljudi obrane, B. Zadro poginuo je 16. studenoga u Borovu naselju. JNA se i dalje nemilice trošila na prodorima, a početkom studenoga Glavni štab JNA doslovce se preselio na prilaze Vukovaru. Generali su otad izravno vodili napade.

Glavni je cilj bio naselje Lužac, na istočnom ulazu u grad, koje je bilo strateški važno  u slučaju da se HV odluči na još jedan pokušaj proboja. No, 11. studenoga pali su Bogdanovci pa je postalo jasno da do proboja neće doći. Hrvatska, kažu sada vojni analitičari, tada nije imala snage za proboj. Generali JNA dobili su naredbu za osvajanje grada pod svaku cijenu. U napadu na Lužac, u tenku, JNA je izgubila i generala Mladena Bratića.

Branitelji Lušca izdržali su još nekoliko dana, no nakon što im je ponestalo glavnog i najubojitijeg oružja u Hrvata  protuoklopnih projektila  povukli su se, oko 13. studenoga, u središnje dijelove grada. Počela je agonija.

Posljednji su dani bitke za Vukovar. Branitelji ostaju bez streljiva i neprijateljske snage uspijevaju presjeći grad na dva mjesta, preko Lušca do Dunava, te koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Otprilike 16. studenoga posljednji zapovjednik obrane Branko Borković (Dedaković je, naredbom iz Zagreba, premješten u Vinkovce nekoliko tjedana prije) zna da je kraj obrani grada. Naredbu "nek se izvlači i probija tko kako može, zajedno s civilima" niti su svi čuli niti su je željeli čuti.

Dio se vojske izvukao, uz velike gubitke probijali su se danima do Nuštra i hrvatskih snaga, a s njima je bilo i dosta civila. Branitelji koji nisu napustili grad ubrzo su ostali bez ijednog protuoklopnog projektila pa su se podijelili u manje grupe. Dio onih na Mitnici i u Borovu naselju ostali su u potpunom obruču i bez streljiva, zajedno s tisućama civila koji su se većinom sklonili u tvornička te u sklonište u vukovarskoj bolnici. No ipak su se morali predati, 18. studenoga, premda su se neke izdvojene skupine ratnika borile i 19. te čak 20. studenoga.

Tampon-zona
U vrijeme pada grada hrvatska je Vlada pokušavala preko generalštaba JNA i EU organizirati tampon-zonu kako bi se spasilo civilno stanovništvo i ranjenici, no "pobjednicima" takvo što nije padalo na pamet. Evakuaciju je preuzela JNA, potom je "plijen" prepustila lokalnim teritorijalcima  i tada su počinjeni zločini nad stotinama civila i branitelja, a tisuće su ih poslane na kalvariju kroz ratne logore u Srbiji.

Nakon pada grada oslobađanje Vukovara postala je glavna želja svih u HV-u. Kako su se nizale ratne oslobodilačke operacije i kako je HV postajao najjača sila rata koja je, najprije oslobodila cijelu Hrvatsku (osim Podunavlja), potom zadala završni udarac srpskim vojskama u BiH, sve je trebalo kulminirati najblistavijom ratnom operacijom HV-a. "Vatrene kočije" HV-a trebale su, u vrijeme Oluje, krenuti u oslobađanje Baranje i Podunavlja.

Živo sjećanje
No, politika je uspjela dogovoriti drukčiji rasplet  mirnu reintegraciju. U idućih nekoliko godina, nakon pobjedničke 1995., Hrvatska je ušla u svaku poru svojeg najistočnijeg dijela, i u  Vukovar. Počeo je zamršen proces reintegracije, na žalost, djelomično i po diktatu međunarodne politike. Otad Vukovar jest grad u kojemu opet žive i Hrvati i Srbi, no većinom ne žive zajedno.

Grad je etnički podijeljen, a Hrvati i Srbi čak ne idu u iste vrtiće i škole. Okupacija i masakr i dalje je u živom sjećanju stanovnika grada. Mnogi se Vukovarci još nisu vratili u grad koji je, nekad davno, prije rata bio jedan od najbogatijih gradova u Hrvatskoj. Sada je najsiromašniji. Materijalno. Duhovno, Vukovar predstavlja najsvetiju ratnu žrtvu u povijesti Hrvatske. Većina se, čak i vojnika, sada slaže da bi bilo još strašnije da je Vukovar oslobođen vojnim putem. Takva bi čast bila plaćena još većim žrtvama i budućnost toga grada bila bi još neizvjesnija.

Bitka za Vukovar ulazi u povijest ratovanja kao rijedak primjer junačkog otpora 30 puta jačem neprijatelju. Grad je iskrvario, no osvajač je izgubio tri najbitnija, početna mjeseca rata te ostao bez snage za daljnja osvajanja. Bila je to bitka, u ljeto i jesen 1991., koja je spasila Hrvatsku.

Obrana i artiljerijska potpora Vukovaru vezali su neprijateljske, no i znatne hrvatske snage. Na deblokade je utrošeno 10.000 projektila, čime je znatno smanjena artiljerijska sposobnost potpore cjelokupnih snaga OZ Osijek, kojima je preostalo streljiva za pola dana rata. U kaosu presreću se i otimaju kamioni s oružjem, koje se i preprodaje. Te tamne strane bitke još nisu razjašnjene, niti se zna prava istina.

U posljednjim trenucima, kada su se civili masovno sklanjali u bolnicu i u skloništa, obrana Vukovara bila je presječena na tri enklave. Oko 180 preostalih boraca na Mitnici, malo više od 200 ratnika u Borovu Naselju, od sto do dvjesta u središtu grada. Preostao im je samo nužan broj metaka te pokoja bomba. Oni koji se nisu uspjeli (do 16. 11.) probiti pogibeljnim putovima do Vinkovaca i Nuštra borili su se i 18. i 19. studenog. Posljednja skupina gardista i policajaca predala se 20. studenoga.