Ovogodišnja dodjela nagrade „Karlo Veliki” papi Franji poseban je događaj. Neki će se narugati da se loše piše Europskoj uniji ako joj je potrebna papina pomoć, dok će se drugi zapitati zašto se nagrada za mirno ujedinjenje Europe dodjeljuje baš papi iz Argentine. Mi smo uvjereni da je papa zaslužio ovu nagradu time što je uputio poruku nade Europi.
Možda nam je potreban sud Argentinca koji izvana uočava što to spaja nas Europljane kako bismo postali svjesni naših snaga. Upravo u vremenima u kojima se Europa spominje u kontekstu krize lako zaboravljamo što je Europa već postigla i za što je sposobna: naši očevi i majke iz ruševina Drugog svjetskog rata podigli su i izgradili projekt mira i ljudskosti.
Za čovjeka i dostojanstvo
Potpuno svjesno okrenuli su leđa huškanju na rat, želji za uništavanjem i neljudskosti iz prve polovice 20. stoljeća. Umjesto toga udružili su snage za Europu u kojoj više neće biti mjesta za pobjednike i gubitnike, nego samo za dobitnike. Time su naučili lekciju iz povijesti: uvijek kada smo mi Europljani bili međusobno posvađani, svima je bilo loše, ali ako smo se držali zajedno, od toga su imale koristi sve strane.
Duša Europe njezine su vrijednosti. Upravo na to misli i papa kada nas podsjeća da je „Europa kojoj je stalo do čovjeka i koja brani i štiti njegovo dostojanstvo vrlo važan oslonac za cijelo čovječanstvo”. Usred žurbe od jednog do drugog kriznog sastanka na vrhu u kojoj se ljudi pitaju dijele li Europljani uopće još iste vrijednosti, još je važnije prisjetiti se naših zajedničkih snaga. Naime, u vremenima globalizacije mi Europljani trebamo jedni druge više nego ikad prije, što pokazuju tri aktualna izazova.
Prvo, očuvanje našeg europskog načina života. U svijetu koji je sve umreženiji i u kojem su druge zemlje i regije neprestano u usponu moramo udružiti svoje snage. Naime, smanjuje se udio Europe i njezinih država u svjetskom gospodarstvu i svjetskom stanovništvu. Grdno se vara onaj tko s obzirom na takvu perspektivu misli da je došlo vrijeme za nacionalne države. Može biti da nam se ne sviđa taj razvoj događaja, ne možemo ga ni obrnuti, ali ako se udružimo, možemo ga oblikovati u našu korist. Nijedna država članica, koliko god bila utjecajna, ne može sama nametati interese i vrijednosti, ali zajedno možemo uspjeti suodlučivati o pravilima igre u natjecanju velesila.
Stoga se nama Europljanima isplati držati zajedno jer je na kocki naš europski model društva koji se temelji na demokraciji, vladavini prava, solidarnosti i ljudskim pravima. Mi poznajemo građanska prava, slobodu medija i pravo na štrajk, a ne poznajemo mučenje, dječji rad i smrtnu kaznu. Naša se gospodarska snaga temelji na unutarnjem tržištu, a na njegovim krilima možemo u budućnosti osigurati i proširiti svoj europski društveni poredak temeljen na vrijednostima.
Drugo, jamstvo sigurnosti i mira. Ako mi Europljani nastupamo svi kao jedan, možemo mnogo postići. Najbolji su dokazi za to nuklearni sporazum s Iranom ili klimatski sporazum iz Pariza. Ti primjeri trebali bi nam služiti kao poticaj da na svjetskoj razini nastupamo zajedno kao Europljani i preuzmemo više odgovornosti. Svijet postaje sve nepregledniji, a neki kažu i opasniji. SAD sve više smanjuje svoj međunarodni angažman, Rusija nastupa sve agresivnije, a Kina jača svoj utjecaj u istočnoj Aziji. U našem neposrednom susjedstvu bukte sukobi i ratovi: u Siriji svakodnevno ginu ljudi, a stanje u istočnoj Ukrajini i dalje je zabrinjavajuće. Napadi u Bruxellesu i Lahoreu, Istanbulu i Parizu tragično su nas podsjetili na to da islamski terorizam predstavlja globalnu prijetnju. S obzirom na takvo stanje u svijetu ne možemo si priuštiti trošenje snage na nacionalne taštine. Naprotiv, moramo nastupati jednoglasno jer samo tako možemo povećati svoj utjecaj.
Treće, upravljanje migracijom. Danas se više ljudi nalazi u bijegu od ratova, sukoba i progona nego u bilo kojem drugom trenutku nakon Drugog svjetskog rata. Oni u našim zemljama traže utočište i zaštitu od nasilja Islamske države i Assadovih kasetnih bombi. Pred nama je toliki izazov da ga nijedna država članica ne bi mogla savladati sama, ali zajedno, kao kontinent s više od 500 milijuna stanovnika, možemo podijeliti tu odgovornost.
Posjet pape Franje otoku Lezbosu bio je više od geste. Zbrinuo je 12 sirijskih izbjeglica i time postupio konkretnije i s više solidarnosti od mnogih država članica EU. Na taj način papa i nas poziva na djelovanje. Solidarnost i ljubav prema bližnjemu ne smiju biti samo prazne fraze iz nedjeljnih govora. To su vrijednosti koje nešto znače samo ako ih i primjenjujemo.
Upravo to svakodnevno čine deseci tisuća volontera koji se do iznemoglosti, a ponekad i snažnije, zalažu za to da se ljudima ponudi utočište od terora, rata i nasilja. Opskrbljuju izbjeglice hranom, brinu se o tome da imaju što odjenuti i podučavaju djecu kako bi im osigurali budućnost. Ti volonteri izbjeglicama i svijetu pokazuju ljudsku stranu Europe.
To je ujedno i zadatak politike, pogotovo na kontinentu koji je u svojoj povijesti već iskusio previše ograda i zidova, grobova i granica. U naša dostignuća treba ubrojiti i to da smo sve to savladali i nadomjestili mirom i blagostanjem.
Višestruka kriza
Papa Franjo u tom smislu ima mnogo povjerenja u nas. On očekuje da bolje koristimo svoj potencijal. Uz pomoć našeg europskog načina suradnje i izgradnje mostova između ljudi i zemalja već smo prevladali jaz na kontinentu. S obzirom na današnju višestruku krizu, ta nam je sposobnost potrebna više nego ikad prije. Preduvjeti za to možda su i bolji nego što mislimo. U svakom slučaju papa nas ohrabruje sljedećim riječima: „Problemi mogu postati snažni poticatelji ujedinjenja”. Stoga je krajnje vrijeme da se Europljanke i Europljani ustanu i bore za našu zajedničku Europu.
Okrenite se za početak nekim europskim vrijednostima. Kršćanstvo bi moglo bit prvo u nizu. Zapitajte se postoji li ikaj u životu osim mlaćenja love i tehnoloških čuda....recimo nekaj duhovnog, a potom i obiteljskog. Trebamo se al na zajedničkim vrijednostima i ravnopravnim osnovama !!!