Unatoč najavama i špekulacijama da bi se bivši premijer Ivo Sanader sutra mogao naći pred istražnim Povjerenstvom za INU te kao svjedok reći sve što zna o privatizaciji Ine, to se ipak neće dogoditi. Sanader nije primio poziv za svjedočenje - istaknuli su u Povjerenstvu, a o tome što će biti s njim i hoće li mu slati novi poziv i telegram kako bi svjedočio pred povjerenstvom odlučit će se sutra.
No, opći je stav Povjerenstva kako do kraja rada Povjerenstva, koji istječe 23. listopada, ima dovoljno vremena da Sanader kaže svoju stranu priče. Kao neistinitu su odbacili priču da je on poslao pismo Povjerenstvu u kojem objašnjava da zbog novoga posla u Americi ne može doći na svjedočenje. No, prema članku 16. Zakona o istražnim povjerenstvima on se nije dužan odazvati ako bi njegov iskaz mogao rezultirati njegovim kaznenim progonom.
Sjednica povjerenstva nastavit će se sutra iskazima o privatizacijskom razdoblju od 2003. do 2009. godine. Pozvani svjedoci su HDZ-ovci minsitar financija Ivan Šuker, bivši potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Damir Polančec te aktualni predsjednik uprave Ine Zoltan Aldott.
A kao što se moglo i očekivati, prvog dana ispitivanja svjedoka na Istražnom povjerenstvu svela se na raspravu o privatizaciji Ine po dobrom starom običaju na klasična prepucavanja na relaciji SDP-HDZ. Cijeli dan obilježilo je pitanje koje je postavio Boris Kunst prvom svjedoku SDP-ovcu Slavku Liniću a glasilo je kad već kažete kako ta jedna dionica nema posebnu vrijednost, zašto se govori 25 posto plus jedna dionica, a ne 26 posto?
– 25 posto dionica plus jedna dionica nije 26 posto. Jedna dionica nije jedan posto - pokušavao je objasniti Linić članu povjerenstva Kunstu.
Je li uspio, teško je reći, no kasnije se pokušavao vaditi. Potpredsjednik vlade od 2000. do 2003. Slavko Linić izjavio je također pred saborskim Istražnim povjerenstvom za privatizaciju Ine da se tadašnja vlada na privatizaciju nije odlučila zbog stanja u Ini, već teškog stanja državnih financija i gospodarstva koje je vlada Ivice Račana naslijedila iz 90-ih.
- Novcem od prodaje 25 posto plus jedne dionice Ine 2003. spašavala su se posrnula poljoprivreda i brodogradnja. Objasnio je da je Ina, koja je prije 10 godina dugovala na sve strane, do 2004. godine postala profitabilna tvrtka, a prodala se kako bi sanirala dugove države. S tih 505 milijuna dolara nije plaćeno ništa osim 25 posto plus jedne dionice - izričit je bio Linić, koji dobru postignutu cijenu pripisuje pregovaračkim sposobnostima Ljube Jurčića, koji je, kaže, stvorio "velike strahove između dva velika ponuđača".
Ljubo Jurčić je kao ministar gospodarstva 2002. godine bio i glavni pregovarač u procesu privatizacije u koji je ušao krajem 2002. godine kada su ostala tri ponuđača: MOL, OMV i ruski Rosneft. Kaže da nije bio zadovoljan njihovim ponudama te da je stoga produžio rok za punude na mjesec dana. Objašnjava kako se u javnosti spominjala vrijednost 25 posot plus jedne dionice od oko 200 milijuna dolara te da je započeo medijsku igru kako bi mogao podići cijenu:
- Započeo sam taktičku igru, nisam bio zadovoljan pa se mjesec dana nisam htio javiti niti jednom ponuđaču - objašnjavao je slikovito Jurčić.
Dodao je kako bi prodaja 25 posto plus jedne dionice Ine mađarskom MOL-u bila dobar posao da se ostavrilo ono što je predviđeno stateškim dokumentima. Nastavio je kako od 2003.do 2010. nismo imali nikakva utjecaja na poslovanje Ine.
- Posao je bio dobar jer je sve bilo u hrvatskim rukama, a zašto nije ispao dobar to je drugo pitanje - kazao je Jurčić.
Ustvrdio je da Inom nikad nije upravljala politika već 10-15 interesnih grupa te da nije vido drugog načina nego da u komapniju uđe strateški partner, koji bi štitio svoj ulog. Jurčić je bilo ležeran u svojim odgovorima iako su ga rešetali Goran Marić, Boris Kunst, Josip Salapić i Ana Lovrin.
- Krenuli smo sa investicijskim ciklusom zbog kojeg je 2008. godine trebalo podići kredit od 250 milijuna eura. Međutim, kako su paralelno s tim započeli i pregovori sa MOL-om kredit nije podignut, a manjak je iskazan kao računovodstveni gubitak - objašnjavao je Dragičević kako je Ina od tvrtke koja je 2000. imala skoro beznačajan dug, ulaskom MOL-a u vlasništvo postala veliki gubitaški dužnik.
- Postavilo se pitanje da li stati sa uplatama trošarina ili stati s investicijama koje su bile pri kraju. Odustalo se od plaćanja trošarina. No to se prešutno događalo. Ne znam na kojem se mjesto ta odluka donijela. Mi u upravi to nismo odlučili - rekao je Dragičević.
Na to mu je HDZ-ov Goran Marić rekao kako trošarine nisu novac Ine nego države te kako mu nije jasno kako netko može državni novac zadržavati za sebe. Dragičević mu je odgovorio kako se Ina iako je dioničko društvo još od 1992. godine tako ne ponaša, a kao najbolji dokaz dao mu je primjer kada je s bivšim ministrom gospodarstva Damirom Polančecom razgovarao o cijeni plina, da se podigne barem za 10 do 15 lipa s obzirom da su dugovi u 2008. godine na plinu bili 2,5 milijardi kuna.
- Rekao sam Polančecu mi smo to platili zelenim dolarima i nećemo moći gubitak vratiti. On mi je uzvratio da je to opportunity lost (propuštena prilika op.a.) - otkrio je Dragičević.
>>Sanaderu opet šalju telegram s pozivom na svjedočenje o Ini
A sve to u ovo predizborno vrijeme, kada moramo izabrati baš pošteNE.