Egipat, kolijevku civilizacije, imala sam priliku istražiti uzduž i poprijeko zahvaljujući studentskoj organizaciji AIESEC, najvećoj studentskoj organizaciji na svijetu koja mladim ljudima pomaže otkriti i razviti njihov liderski potencijal kako bi imali pozitivan utjecaj na društvo. Vjerujući da je najbolji način za razvoj pojedinca u budućeg lidera taj da mu se omogući da sam iskusi izazove koje donose različite kulture, društva i različiti načini vođenja poslova, AIESEC svake godine tisućama studenata u svijetu pruža izazovnu mogućnost života i rada u jednoj od više od 120 zemalja. Kao jedna od njih ja sam se odlučila za odlazak Egipat. Rad s djecom oduvijek me zanimao i ovo ljeto pružila mi se prilika da vidim kako je to raditi u vrtiću u jednom potpuno drugačijem svijetu. S prijateljicom iz Indije bila sam zadužena za to da za djecu od četiri do 10 godina organiziram i vodim satove plesa. Bio mi je užitak to raditi. Vrtić u kojem sam radila dio je međunarodne franšize te se satovi ondje održavaju isključivo na engleskom ili francuskom pa nismo imale teškoća u sporazumijevanju s djecom. U radu s njima stekla sam nevjerojatno iskustvo, svaki mi je dan bio užitak skakati s njima i dijeliti tu neiskvarenu dječju energiju. A kao najdraži trenutak istaknula bih onaj kada je prijateljica na kraju prakse pitala jednu djevojčicu koga više voli, mene ili mamu, a ona je odgovorila – Niku.
Stranci odlaze iz Kaira
Tako su mi tekli dani u tjednu, naravno uz druženja i izlaske u Kairu, a vikendima bih putovala i istraživala Egipat zahvaljujući egipatskom timu studenata koji je za nas praktikante organizirao putovanja. Bez obzira na stanje u kojem se ta zemlja trenutačno nalazi, s još stotinjak praktikanata obišla sam gotovo sve turističke atrakcije, vidjela ih i u doba kada je većina stranaca napustila Kairo i ostatak države. Egipatski turizam ima različita lica. Ondje si možete priuštiti gotovo sve – od safarija po pustinji, kupanja u jezeru nasred pustinje, kampiranja na pustom otoku, jahanja deva pa sve do onih za nas malo tipičnijih odmora poput izležavanja na plaži ili uz bazene u hotelima na obali. U usporedbi s ostatkom Egipta, turističke destinacije jedan su potpuno drugačiji svijet. I dok je Kairo sa svojih 17 milijuna ljudi grad koji je konstantno u pokretu, u kojemu je nemoguće izbjeći prometne gužve i u kojemu je vrlo velika vjerojatnost da ćete se izgubiti čak i uz GPS, ostala su mjesta daleko manje turbulentna.
Oaza Siwa u Zapadnoj pustinji jedno je od takvih mirnijih mjesta koje je mene potpuno očaralo. Iako su tada u Kairu već bjesnili prosvjedi, u oazi je vrijeme stalo. Ulice su većinom bile prazne, kao da smo bili jedina ljudska bića u krugu od nekoliko kilometara. Sprijateljili smo se s beduinima koji su nas vodili na safari, odveli nas do jezera i parne kupelji usred beskrajnog pijeska i na kraju za nas priredili kamp gdje smo prenoćili pod zvijezdama. Bio je to istinski odmor i bijeg od nemira koji su se odigravali u Kairu. Utekli smo od stvarnosti i moderne civilizacije, pogotovo tijekom nezaboravne noćne vožnje po dinama koja se sada čini nestvarnom. Virili smo kroz prozore dok nam je pijesak šibao lica, ali osjećaj je bio toliko nevjerojatan, pun slobode. Kada se sjetim da sam se na početku puta bojala da mi se pustinja možda neće svidjeti s obzirom na to da je toliko drugačija od bilo čega što sam dosad doživjela, samo se nasmijem. Daleko od gradske vreve bili smo i u Dahabu, jednom od odmorišta na Crvenom moru. Grad koji bi ljeti trebao vrvjeti turistima, u doba kada smo ga mi posjetili bio je posve prazan. Ondje smo u stilu Robinsona Crusoea kampirali na pustom otoku bez struje na kojem je bilo tek nekoliko drvenih nastambi.
I dok se u Kairu zbog smoga i svjetlosnog zagađenja ne može razaznati gotovo nijedna zvijezda na nebu, iznad Dahaba je nebo potpuno čisto i za vedre noći je dovoljno samo leći na plažu i uživati u pogledu na beskraj iznad nas. U planu nam je bilo i posjetiti goru Sinaj, ali nažalost nismo imali dovoljno sreće da dobijemo tu priliku. Naime, nakon što su počeli nemiri, cijelo to područje bilo je iznimno nepredvidljivo i kao mjera sigurnosti uveden je policijski sat nakon kojeg se nije smjelo putovati. Sigurna sam da bi i to bio poseban doživljaj, osobito izlazak sunca s pogledom na cijelu regiju. Potpuno drugačiji utisak na mene je ostavila Hurghada, ljetovalište također na Crvenom moru udaljeno manje od 100 kilometara od Dahaba. Vrijeme koje smo proveli ondje podsjetilo me na zapadnjački stil života. Hotel u kojemu smo prenoćili bio je uređen po najvišim europskim standardima te su čak i natpisi po cijelome gradu većinom bili ili na ruskom ili njemačkom, a ponekad arapskog prijevoda ne bi ni bilo. Uistinu, egipatski doživljaj ondje se mogao svesti samo na dvije stvari – trbušni ples i tanouru, egipatski folklorni ples, koje su za posjetitelje izvodili svake večeri na pozornici uz bazen. Začudo, hotel je i tada bio preplavljen turistima, ali ih je bilo zamjetno manje u gradu. Slična situacija što se tiče načina života dočekala nas je i u samom Sharm El Sheikhu.
Mjesto potpuno orijentirano na turizam odredište je za one koji žele iskusiti najbolji noćni život u Egiptu. Budući da je ondje policijski sat ukinut nakon samo dva dana, mnogobrojni turisti i dalje su slobodno šetali gradom. Ondje smo sudjelovali kao volonteri na najvećoj studentskoj konferenciji u svijetu koju je organizirao AIESEC. Više od 800 mladih iz svih zemalja u kojima AIESEC djeluje pohodilo je Sharm El Sheikh kako bi sudjelovalo na zasjedanjima o razvitku liderskih osobina, ali i kako bi učili jedni od drugih. Bilo je to vrlo motivirajuće iskustvo ne samo za delegate nego i za nas koji smo organizirali konferenciju. Tempo je bio vrlo dinamičan i zahtjevan, pomagali smo u svakom segmentu gdje smo mogli, od pripremanja materijala za projekcije pa do nadgledanja tijeka kongresa. Pred kraj svih događanja zbila se scena koju ne mogu zaboraviti.
Pogledajte ih u lice
Na jednoj od posljednjih sesija predsjednik AIESEC-a na globalnoj razini zamolio nas je da se razvrstamo u dvije grupe – Egipćane i sve ostale. Uputio nas je da stanemo u dva kruga – Egipćani u sredinu okrenuti prema van, a mi s vanjske strane okrenuti prema njima. Stajali smo tako i gledali se, licem u lice. Tada nam je rečeno da razmislimo ponovno u kakvoj se situaciji zemlja tih mladih Egipćana u ovome trenutku nalazi i kroz kakve promjene prolazi te koje su promjene oni doživjeli u svojim životima zbog revolucije. Da razmislimo o tome kako je njima bilo kada je konferencija na čijem su planiranju i realizaciji radili godinu dana gotovo otkazana zbog stanja u državi. A zatim da razmislimo o tome čega su se oni sve odrekli zbog nas. Mnogi od njih su bili pod pritiskom zbog prosvjeda koji su se širili zemljom. Njihovi rođaci, prijatelji i voljeni svakodnevno su ih zabrinuto zvali ne bi li provjerili kako su, dok su u drugom dijelu države njihovi sugrađani i dalje vodili bitku za ono što su mislili da je ispravno.
Moguće je da su i neki od njih izgubili prijatelja ili voljenu osobu u prvom valu revolucije. Možda im je netko iz uže obitelji lakše ili teže ozlijeđen. I umjesto da u tome trenutku provode vrijeme sa svojim najmilijima, u doba kada se ne zna što će se sutra dogoditi, oni su napustili svoje domove na mjesec-dva kako bi se posvetili organizaciji kongresa za mlade iz cijelog svijeta koji žele ostvariti pozitivnu promjenu u svijetu. I tada smo im trebali napisati samo jedno obično pismo koje bi počelo s “Hvala ti za...”. Ja sam odlučila napisati samo “Hvala vam što ste me učinili sretnom” jer da sam krenula opisivati svaki trenutak za koji sam zahvalna, to bih pismo pisala još i sada. Nema toliko riječi koliko bi meni trebalo da izrazim koliku su promjenu u meni probudili i koliko mi znače. Zahvalna sam “svojim” Egipćanima, ali i prijateljima iz svih drugih zemalja koje sam tamo stekla na baš svakom iskustvu u toj predivnoj zemlji, svakoj emociji koju su u meni izazvali i svakoj sekundi provedenoj s njima. Njihova revolucija postala je dio mene. Hvala vam, habaybi (najdraži). (Kraj)
>> Rađanje novog Egipta: Bože, pa neredi su dvije ulice od nas