Neki dan, u srcu Like, upržilo kao u paklu. Dobro, nije to baš najspretniji odabir riječi s obzirom na to da je mjesto radnje početka ove priče jedna crkva, ona svetog Stjepana Prvomučenika u maloj ličkoj župi Kompolje. Naime, silnoj vrućini usprkos, radi se ovdje življe no na zagrebačkoj katedrali: krov je pod skelama, a na njima pet, šest prezaposlenih radnika. Stignu i dobaciti koju.
"Don Anđelkooooo, heeeej! Mi smo bliži Bogu nego ti", provali jedan pa se svi stanu smijati kao da ih je vrućina malo i prepržila. "Pazite se, dečki, da ne padnete", smješka se svećenik svojoj razigranoj pastvi dok poluprijeteći podiže kažiprst prema vrhovima crkve. Jer, pod krovom mora biti dok ne stignu kiše. Novi je župnik stigao.
Turistička ploča
Otprije koji dan, nakon što je mahnuo vjernicima Gospića, kojima je vjerno služio tri godine, don Anđelko Kaćunko na novom je početku. Koji metar udaljena od crkve, župna kuća, njegov budući dom. Još uvijek je zatrpan kutijama: u njima kompjutor, oprema za tenis i knjige. Samo je knjige spakirao u 72 kutije.
– Jedva sam ih prebacio, moralo se iz dva puta, kombijem – uzdiše dok svoje goste vodi u obilazak kuće. U jednoj sobi dijelovi oltara, soba za sastanke, kuhinjica. Koji dan prije, župljani su svog novog duhovnika bučno dočekali. Imali su se čemu i radovati: Kompolje je posljednji put imalo svog župnika 1969. godine.
– Kakvu su mi feštu napravili! Poslali kočije, doveli tamburaše, skuhali kotlovinu. Gotovo mi je bilo neugodno, nisam smio pokazati koliko sam ganut, prebacivao na sv. Stjepana Kralja, na čiji sam blagdan došao – kazuje don Anđelko.
Čini se da su vjernici triju župa – Kompolje, Otočac i Brlog – ispravno procijenili da s don Kaćunkom stiže i prosperitet, kao i to da radovi na dosad najzapuštenijoj crkvi u cijeloj biskupiji nisu jedina novina koja s njim dolazi. Na ulaznim vratima već je osvanuo raspored održavanja misa, koji je dao izraditi i plastificirati ("Čovječe, pa neka ljudi znaju u koliko je misa!")
Jedan od prvih poteza bit će mu i postavljanje turističke ploče na hrvatskom i engleskom jeziku ispred crkve. U obližnjem Otočcu uvest će i treću misu nedjeljom, za mlade. Gdje će ih, nema sumnje, i dalje uveseljavati svojim dosjetkama. Evo i nekoliko poruka koje je već, s oltara, uputio svojim novim župljanima.
– Rekao sam im da je važnija krunica od meksičkih sapunica. Mladima sam poručio da treba "lajkati" na Isusov "profil". Svi su se smijali, ali su zapamtili i poslije svi komentirali. Ja govorim isto što i drugi svećenici, samo što poruke evanđelja lansiram poput reklame, to ljudi lakše razumiju. Neki svećenici govore narodu kao profesori teologije, a onda se čude što ljudi zijevaju i gledaju na sat – energičan je don Kaćunko.
Minutaža u Red Carpetu
Bila je to prilika da jednom zasvagda raščistimo je li novim radnim mjestom nagrađen ili degradiran. Jer teško se mnogima oteti dojmu da njegov profesionalni put od Njemačke do Zagreba, kancelara Vojnog ordinarijata, preko Gospića pa do Kompolja i Brloga sliči kakvoj kazni. A svašta su mu crkveni velikodostojnici mogli zamjeriti. U Red Carpetu je imao veću minutažu od Ave Karabatić, a ni izlazak iz limuzine s Nives Celzijus zasigurno mu nije pomogao.
– To govore ljudi koji ne razumiju svećeničku službu. Oni gledaju kriterijima svjetovnog, gdje ljudi nastoje napredovati u karijeri, ali i među nama ima ljudi koji tome teže. Tamo gdje su ljudi, tamo je područje pastoralnog djelovanja, pa sam tako i radio u Hrvatskom Leskovcu i u Njemačkoj i u Gospiću.
Imao sam poziv i iz dvije njemačke biskupije i iz Vojnog ordinarijata, pa nisam htio otići. Na isti bih način mogao raditi u Africi jer moj je poziv čovjek – odrješito će don Anđelko inzistirajući da je iz Gospića otišao jer je takva bila pastoralna potreba. I da su nove tri župe ostale bez svećenika zbog bolesti pa je uslijedila rošada u cijeloj biskupiji.
– U glavama nekih ljudi Lika je Tunguzija, ali to su urbani rasisti. Tome je svakako pridonio i Dalibor Matanić svojim filmom Kino Lika jer je svoj kraj popljuvao iz vlastitih kompleksa. Važno je da sam koristan i ništa drugo me ne zanima – odrješito će don Anđelko.
Mala mu Hrvatska
Daljina mu, kaže, ne znači ništa. Vozeći se po svijetu, nadišao je relacije, cijela Hrvatska za njega je "jedno malo dvorište".
– Baš zato adaptacija na novu sredinu nikad mi nije problem. Auto mi je kao cipela. I kad bacim sidro, nisam na miru. Zovu me kolege na misu, na propovijed. U posljednjih mjesec dana spavao sam u deset različitih kreveta, pa bih se ujutro pitao: "Bože, gdje sam se to probudio?!" Meni je to bezbolno, navikao sam jer, kad biskup kaže, to vam je kao u vojsci – otkriva don Anđelko te dodaje kako u godini prevali barem 50 tisuća kilometara u svojoj, još uvijek neotplaćenoj Astri, na kojoj više nema, primjećujemo, tablica "Angelo".
Bila je to samo jedna u nizu zgoda koja ga je dovela na stranice "bulevarskog" tiska i donijela mu neviđenu popularnost.
– Ne mislim da sam popularan, ja sam prije svega pop. Kad mi kažu da sam VIP osoba, ja se nasmijem i kažem da jesam, ali "Vrlo Interesantan Pop". Prije bih rekao da sam poznat nego da sam popularan. Ima to i svoje prednosti: svi me novinari zovu kad trebaju izjavu ili komentar i time su mi otvorena vrata da mogu iznijeti svoje mišljenje i stav. Ta mi poznatost ne godi nimalo u smislu da uživam u slavi, to mi čak i smeta. Osjetio sam da je velik teret izgubiti anonimnost – kaže don Anđelko prisjećajući se kako je nedavno na jednoj procesiji podijelio pedesetak autograma.
Celebrity-potencijala svog novog duhovnika svjesni su i vjernici triju ličkih župa. Službujući u Gospiću, učetverostručio je broj vjernika pred oltarom. Nema sumnje da ga čekaju novi rekordi.
Posjetite DON BLOG Anđelka Kaćunka na Večernjakovoj blogosferi!
Kad našeg vrlog celebrity popa premjeste na južni pol, siguran sam da će reći kako je počašćen da može propovijedati evanđelje pingvinima i tuljanima.