U britanskom se Guardianu prije godinu dana pojavio članak u kojem Sir Tony Robinson najavljuje novu sezonu Black Addera, popularne Crne Guje. Problem bi, rekao je tada Robinson, mogao biti samo plaćanje glumca Hugha Laurieja, koji je sada velika zvijezda, ili si tako umišlja, kako se izrazio. Taj je Guardianov tekst na internetu podijeljen više od 52.000 puta i dobio 732 komentara, iako je od emitiranja prve sezone te legendarne humoristične serije prošlo već gotovo 30 godina. Pustolovine engleskog plemića Edmunda Blackaddera i njegovih potomaka i danas tjeraju u nekontrolirani smijeh gledatelje svuda u svijetu. Ponajviše u Engleskoj. Ipak, urođeni talent Rowana Atkinsona koji je tumačio naslovnu ulogu ne bi bio dovoljan da seriju učini tako uspješnom. Bili su to i nevjerojatno dobro razrađeni dijalozi koje je sjajna glumačka ekipa tako dobro prenosila pred kamerama. Ali i nešto drugo. Crna Guja se nevjerojatno uspješno i jetko sprda s prošlošću vlastite nacije. Bena Eltona i Richarda Curtisa, dvojca koji je napisao većinu epizoda te kultne serije, nisu previše zanimali “king&country”. Štoviše, nerijetko su se scene snimale na aktualnim povijesnim lokacijama! Ima li boljeg načina da se ismije vojna hijerarhija od scene u kojoj Crna Guja za vrijeme I. svjetskog rata iz očaja ubije goluba. Za kojega se pokaže da je zapravo od njegova zapovjednika. Čiji je ujedno jedini prijatelj iz djetinjstva. Ili je možda bolja rečenica “Feldmaršal Haig priprema se na još jedan gargantuanski pokušaj da svoj ormarić s pićima pomakne šest inča bliže Berlinu”? Ismijati Tudore nitko nije mogao bolje od pokojnog Rika Mayalla u ulozi testosteroniziranog Lorda Flashhearta. A da ne govorimo o finalnoj sceni kad cijela ekipa izgine na bojnom polju koje se pretvara u polje makova. Postoji li uopće scena s jačom porukom mira?
Lakše je s religijom...
Nešto je malo drukčija situacija sa serijom ‘Allo ‘Allo!. Njezini autori Jeremy Lloyd i David Croft nikada nisu tvrdili da se žele sprdati s ratom, već da im je cilj ismijavanje ratnih filmova i serija. Činjenica je da su u seriji uspjeli efikasno ismijati sve zaraćene strane, i francuski pokret otpora koji čine samo žene, i pilote RAF-a u liku dvojice blentavaca koji cijelu seriju provode skrivajući se, i Gestapo i Wehrmacht koji su u latentnom sukobu koji rađa neopisivo smiješne situacije, i mit o francuskim ljubavnicima gdje je glavni lik, vlasnik kafića Rene, na meti i žena i muškaraca iako se teško može reći da je privlačan. Bila je to jedna od najdugovječnijih humorističnih serija u Europi. No, kad bolje pogledamo, koliko god i Crna Guja i ‘Allo ‘Allo! bile izravne u ismijavanju, postojala je granica. U Crnoj Guji nema ništa o Galipolju, kao što ni u ‘Allo ‘Allo! nema ništa redikulozno o holokaustu. Tek se Quentin Tarantino u Nemilosrdnim gadovima usudio od uobičajene okrenuti i priču o Židovima u Drugom svjetskom ratu.
Nekako se čini da je s religijom i postankom civilizacije mnogo lakše. Smiješna strana povijesti i Bryanov život montipajtonovaca to su činili bez krzmanja. Kao i u svojim serijama, najsmješnija se skupina Engleza bavi začecima svjetskih religija onako kako jedino i znaju – brutalno duhovito! Bilo je, dakako, optužbi za blasfemiju, ukidanja financiranja, no film je preživio uz malu pomoć Georgea Harrisona. Nije ga omelo ni to što ga je na domaćem tržištu na različite načine zabranilo čak 39 lokalnih samouprava, a bio je u cijelosti zabranjen u Irskoj i Norveškoj. Čak je i s rasom lakše. Vruća sedla Mela Brooksa bezobrazno su se i urnebesno smiješno igrala s linčevima crnaca i položajem Indijanaca.
Možemo li se i mi Hrvati, odnosno, bolje je reći trebamo li se i mi Hrvati na duhovit način obratiti svojoj povijesti? Nekako, gotovo uvijek kad bismo dobili priču koja je imala takav potencijal, na kraju bismo filma bili razočarani. Čini se da takvi filmovi još moraju nositi snažnu poruku. Ili možda Karaula ne bi bila tako dobar film da tako tome i nije. Nije da se ne pokušava. Ranije ove godine gledali smo Narodnog heroja Ljiljana Vidića Ivana Gorana Viteza. Radnja u kojoj se partizani prijavljuju na ustaški reality show Čimbenik X pa ako pobijede, dolaze u priliku večerati s Pavelićem čiji je gost i Hitler te tako okončati rat. Formula je očito imala privlačnosti, film je u prvom tjednu prikazivanja privukao 25.000 gledatelja, što je po svakom standardu doista odlična brojka. Da ne trošimo previše prostora na nešto što bi bila filmska kritika, ostavit ćemo gledatelju da procijeni koliko je film ostao u granicama dobrog ukusa. A prema mišljenju naših sugovornika, upravo je u tome trik uspjeha ekranizacije povijesti na duhovit način. Pogotovo u postojećoj političkoj atmosferi.
– Mislim da nismo spremni na takav film. Barem ogromna većina. Previše je antagonizama u društvu koji se umjetno održavaju i potpiruju i jedan takav film dobro bi došao tvorcima tih priča za daljnja zaoštravanja – smatra naš ugledni scenarist Josip Mlakić prema čijem je scenariju snimljen film Živi i mrtvi, ovjenčan s osam pulskih Arena. – U atmosferi smo u kojoj se nismo spremni šaliti na svoj račun. Nesumnjivo će doći i takvo vrijeme, a to će biti onda kad nestane politike koja živi od takvih narativa, koja od toga parazitski profitira. Nedavno je prikazan Narodni heroj Ljiljan Vidić i doista ne znam ni za jedan drugi suvisao sličan pokušaj. Gledamo seriju iz BiH Lud, zbunjen, normalan koja je politički nekorektna serija, ali ne u smislu o kojem mi sad govorimo – kaže Mlakić koji je, kao da smo znali, napravio i scenarij za film koji se na duhovit način bavi Drugim svjetskim ratom.
Sasvim je sigurno da treba postojati vremenski odmak u odnosu na neke događaje
– Riječ je zapravo o špageti-vesternu koji se događa u Drugom svjetskom ratu i moj je pokušaj serije ‘Allo ‘Allo! na hrvatski način. Taj je scenarij nastao 2010. godine, zove se “Oko za oko”. Nudio sam ga na jednom natječaju, no nije prošao, zbog čega mi nije osobito krivo, ionako sve to radim zbog sebe. Ali, sasvim sam siguran, da se taj film snimi, bio bi dočekan na nož sa svih strana – dodaje naš sjajni scenarist.
‘Dmitar Zvonimir čuva ovce’
Nismo sumnjali da će i za Newsbarova Bornu Sora ovo biti omiljena tema.
– Mislim da bi ljudi takav film obožavali zato što su Hrvati natprosječno obrazovani u povijesti jer su im je s vremenom gurali kroz grlo. To je sljedeće novo nepokoreno tržište – kaže Borna Sor koji misli da je konačno došlo vrijeme da se poviješću počne baviti i netko drugi osim političara. – Poviješću se trebaju baviti komičari i scenaristi, kad se već njome ponajmanje bave povjesničari. Trebalo bi to napraviti kao špageti-vestern gdje knez Domagoj ne bi bio knez Domagoj, nego gusarski ratnik iz onog vremena – otkriva kako se njegove misli prilično poklapaju s Mlakićevima.
– Još mi se izuzetno sviđa fantasy pristup koji je sve popularniji u Americi. Vidjeli smo Abrahama Lincolna protiv vampira pa zašto se ne bi istu stvar moglo napraviti i s banom Jelačićem! Mislim da bi kina bila puna, ljudi bi to gledali na YouTubeu. Takvo što spojilo bi obrazovanje i umijeće komedije. Ili možemo potpuno okrenuti pristup i napraviti seriju o Dmitru Zvonimiru koji ne želi imati djecu pa ga izopće i pošalju čuvati ovce, ne sumnjam da bi ljudima i to bilo duhovito – kaže jedan od njusbarovaca svjestan kako bi prvi takav film povukao i veliki medijski interes.
– Više bi me od tekstova u novinama zabrinjavala politika koja bi se filmom bavila gledajući da ostvari nekakve političke poene – kaže Borna Sor.
U Hrvatskoj je bilo dugovječnih predstava, među njima su i Kauboji Teatra Exit. Za predstavu koju režira Saša Anočić dugo se godina tražila karta više pa je ipak teško pronaći usporedivu uspješnicu. Kad bi se radila kazališna predstava temeljena na smiješnoj strani naše povijesti ili njezinu osmjehivanju, čini nam se da bi upravo Saša Anočić bio prava adresa.
– U ovom trenutku rasprava o toj temi je preslaba, odnosno ljudi koji imaju priliku govoriti o tome imaju premalu težinu u javnosti. Sasvim je sigurno da treba postojati vremenski odmak u odnosu na neke događaje. Za takvu tematiku temeljenu na Domovinskom ratu vjerojatno je prerano, no možda za neka druga važna razdoblja ne bi bilo prerano – kaže Anočić koji u svemu vidi i stanovitu društvenu korisnost.
– Nekako mi se čini da bi to bio dobar način da mladi kroz laku literaturu koja bi se stvorila puno nauče o onome čime se bavi teška literatura, govorilo bi se, dakle, na lagan način o teškome. Kako bi to izgledalo kad bih ja to radio, ovisilo bi o tome tko bi od glumaca bio uključen te u kojim bi se uvjetima radilo, ne bih puno mijenjao u odnosu na to kako radim inače, imam neki svoj kod koji onda smještam u te zadane okvire. No, po meni je sasvim sigurno kako bi takvim djelom i humorom u njemu trebalo obuhvatiti što širi sloj publike koja bi onda mogla pronaći ponešto za sebe. Siguran sam da bi na takav način takvo što bilo dobro prihvaćeno – kaže Saša Anočić.
Pokušaja da se poigra s poviješću bilo je i u drugim zemljama s nasljeđem poput našega. Zasad ispada da se radi o situacijama iz kojih tek treba učiti. Prošle je godine u estonskom gradu Tartuu postavljena izložba posvećena holokaustu pod nazivom Moja Poljska: O sjećanju i zaboravu. Iz naslova se izložbe ne bi dalo zaključiti išta zabrinjavajuće. Sve dok izložba nije ugledala svjetlo dana te se pokazalo da autori holokaust pokušavaju prezentirati na duhovit način. Iz njihovih se izjava razaznavala poštena pobuda, da mladima pokušaju na razumljiv i blizak način prezentirati najmračnije razdoblje ljudske povijesti. No, nije bilo razumijevanja, u salvi kritika izložba je nazvana travestijom sjećanja na holokaust i vrijeđanjem u njemu stradalih žrtava. Izložba o holokaustu na kojoj se pojavi slika Hollywood Hillsa na kojoj umjesto “Hollywood” piše “Holokaust” teško da može potaknuti išta drugo osim kontroverze. Pojedina su povijesna razdoblja još izvan domašaja bilo čega osim ozbiljne rasprave i pijeteta prema stradalima, ali ima i onih kojima bi se bilo zdravo smijati...