Kad će i naplata ulaza u katedralu?

Stranci, većinom Talijani, sve masovnije kupuju nekretnine u Istri, registrira Večernji list. Domaći političari počinju slati zabrinute poruke o opasnostima tihe talijanizacije Hrvatske. Ne odgovaraju jedino zašto je talijanizacija gora od kutlizacije, jambizacije, vukelićizacije, bandićizacije, svih onih “zacija” koje su već prošle ovim prostorom i uz blagoslov politika pokazale narodu da o njegovu interesu nitko ne vodi računa. Zašto bi onda talijanizacija bila baš najgore što im se događa?

Zbog kombinacija nesposobnih, nemoćnih i pokvarenih vlasti u prethodnih 15 godina, Hrvatska je postala idealan poligon za pokuse naživo. Nema tko dosad nije ovom narodu pokušao oderati kožu s leđa, nema otimačine koja nije legalizirana ili čak napravljena u skladu sa zakonima koje je omogućila politika, nema politike koja to nije pravdala višim interesima od nacionalnih, kao što nema ni one koja se usudila pokušati vratiti stvari na početak.

Jer koga će, osim možda hrvatske političare, iznenaditi ako talijanska država u jednom trenutku nađe interes povoljnim kreditima motivirati svoje građane za kupnju nekretnina cijelom dužinom obale. Promjena demografske slike donijet će i sve ostale nužne promjene koje uz to idu. Elegantan je to način da se teritorij koji nije dobiven u ratu dobije u miru, u skladu sa svim zakonima.

Vrijedi to za svaku državu koja nije desetljećima iz vida ispuštala svoje nacionalne interese i koja točno zna kako ih u sklopu novih integracija ostvariti. Posve je nevažno što je Italija u posljednjih 60 godina imala isto toliko vlada. Nijedna od tih, uglavnom kratkotrajnih vlada nije ni trenutka zaboravila na interese s druge strane Jadrana.

Jer nacionalna strategija, koju Hrvatska nema, i mora biti upravo takva, neosjetljiva na tekuće političke promjene. Ona je ta koja može u nepovoljnim uvjetima prespavati koliko je god potrebno, a da nijedna generacija ne zaboravi što joj je činiti.

Međutim, kad se jednom, kao u Hrvatskoj početkom 90-ih, kriminalnom privatizacijom otvori prostor nelegitimnog bogaćenja, kada se s državom postižu najunosniji sumnjivi poslovi, kada ministri, koji sjede u nadzornim odborima kako bi čuvali državno blago, sami sebe proglašavaju nesposobnima i neinformiranima, onda ne može biti ni nacionalnih interesa ni nacionalne strategije.

I nisu toga svjesni samo naši susjedi. I u Bruxellesu su posve svjesni da Hrvatska nema s čime pregovarati, da je prepuštena na milost i nemilost i da njezina politika nema ni dovoljno kičme, ali ni moralnog kredita da bi se sada mogla oko nečega tvrdoglaviti. Jer što je normalnije nego upitati se, gledajući aferu Brodosplit, kakvi su tek pomoćnici ministra koji je sam sebe proglasio nesposobnim voditi nadzorni odbor. Kakva je vlada koja ima takve ministre. I kakva je država koju vode takvi ljudi.

Zapadni svijet, koji tako jako čuva i brani svoje interese, mora da se jako veseli kada se Hrvatska uzjoguni zbog nekih svojih prava. Znaju oni da je to tek tako, da se zamagle oči vlastitom narodu. Jer dok se hrvatske vlasti budu zabavljale praveći plan edukacije budućih članova nadzornih odbora, koji će za 18 tisuća kuna dobiti svoje certifikate, kao jamstvo da će moći pročitati ugovore i zapamtiti brojeve i imena koja su u uzročno-posljedičnoj vezi, nitko se ne treba brinuti da će se nešto bitno u Hrvatskoj promijeniti.

Certifikati za vođenje države još ne trebaju. Nitko ne traži da političari budu savjesni, odgovorni, pametni. Nitko od njih ne očekuje da napamet znaju ključne nacionalne interese i sve metode kojima ih treba štititi. Nikakva papir nije potreban da bi netko bio na čelu države i vodio je u kakvom god smjeru želi. Čak ni 18 tisuća kuna ne treba platiti da bi se dobilo pravo da sve ode – k vragu.