Kad će neki političar reći 'moj grijeh’

Kardinal Josip Bozanić u svojoj božićnoj poruci nije kazao ništa novo što već ne znamo. Jer, iz dana u dan vidimo da nam Hrvatsku okupiraju trgovački lanci, pretežito strani, a da novih tvornica baš i nema. Velika većina nas na vlastitoj koži osjeća kako se produbljuju socijalne razlike, kako oni bogati postaju još bogatiji, a siromaha se ti isti uglavnom sjete prigodno, kao sada za Božić, što ipak više nalikuje olakšavanju vlastite savjesti nego iskrenoj pomoći. S druge strane, ljudi su sve siromašniji, što god nam političari prodavali, i koliko god se ljudi zavaravali novim automobilima i sličnim strastima. Sve to ima svoju cijenu koju banke skupo naplaćuju. Također nije novost da je suvremena civilizacija izokrenula niz vrijednosti do kojih i Crkva drži, a glavni kamen spoticanja postaje profit koji diktira i vrijednosti i odnos prema čovjeku.

Druga je stvar što je to i još drugo rečeno s katedre zagrebačkog nadbiskupa, iz pera kardinala Bozanića, prvog autoriteta Katoličke crkve u Hrvatskoj. Tako i to što svi mi već znamo, iako ponovljeno, dobiva na posebnoj težini jer je riječ o instituciji koja još uvijek uživa najveće povjerenje hrvatskih građana, što također govori samo za sebe. Očito je na državi još golem posao, prije svega na politici, kako bi građani barem donekle slično povjerenje imali i u državne institucije.

Jasno je i kome su kardinalove poruke upućene. Sigurno ne siromašnima, obespravljenima, potlačenima, nemoćnima... Upućene su onima koji svaki dan odlučuju o našim životima, o našoj budućnosti, a to su političari. Žalosno je, međutim, da se svaki put, i za Božić i za Uskrs, a i u drugim prigodama, kad god kardinal ili netko drugi iz Crkve izađe s ovakvim porukama, događa da ti isti političari ili hvale ili kude druge, podržavaju ili napadaju Crkvu, ili se žele prikazati velikim vjernicima, pa pokušavaju ostaviti dojam da je poruka njih tako jako dirnula i da će već sutra nešto preokrenuti u tom smjeru. No, sutra već na sve to zaborave i opet sve ide po starome. No, još se nije dogodilo da su se neki političar ili neka stranka, makar ona pokušala biti i demokršćanska, posuli pepelom, kazali “moj grijeh” te priznali da su i oni napravili u najmanju ruku grijeh propusta jer nisu učinili više i bolje za sve nas.

Tako, primjerice, Mato Arlović likuje kako SDP već desetljeće upozorava na ono na što je i Bozanić upozorio. Kad još kaže “hvala Bogu da je i Kaptol progovorio”, hoće reći kako Crkva dosad baš o tome i nije progovarala. Je li ili nije čak i nije sad toliko važno, iako je progovarala. Arlović, međutim, neće ni riječi reći zašto SDP nije iskoristio svoju poziciju na vlasti, pa da nešto učini kako bi hrvatskom radniku bilo bolje. To više što je riječ o tzv. socijaldemokratima. Lako je na drugoga nabacivati kamenje.
Ili primjer drugi. Nositelji kvaziliberalne ideje u Hrvatskoj napali su Bozanića da ne zna što taj pojam znači, a oni valjda na njega imaju autorska prava. Drukčije bi reagirali da su poruku pročitali u cijelosti i da se malo potrude kako bi se upoznali s crkvenim naukom, posebice socijalnim.

Pa onda, primjer treći. Ivan Jarnjak kaže kako oni u HDZ-u pozorno iščitavaju tu poruku i vrlo je ozbiljno shvaćaju. Očito HDZ sprema svekoliku razvojnu revoluciju. Živi bili pa vidjeli.

Možda bi se nešto promijenilo kad naše stranke ne bi bile klijentističke, njihovi članovi poslušnici, kad se sve one ne bi borile uvijek i samo za vlast, a birači su samo sredstvo da se do nje dođe. I svaki put budu žedni preko vode prevedeni. Dokad? Možda bi Crkva trebala biti još glasnija, ustrajnija, kako bi se u nekoj političkoj glavi nešto okrenulo. Ovako ćemo imati samo puno obećanja, a u džepovima sve manje novca. I govorit će nam kako će nam biti dobro. Možda na drugom svijetu?!