Kad će Ž. Markić ili Kujundžić progovoriti o krizi i ekonomiji?

Ako netko dosad nije znao čime se Zoran Milanović zapravo bavi, on je na to odgovorio nakon novinarskog pitanja o smjeni Slavka Linića: – Bavim se puno ozbiljnijim problemima od kadrovskih promjena u Ministarstvu financija. U tri godine moramo svesti proračunski manjak na ispod tri posto, a javni dug ispod 60 posto BDP-a. I to moramo napraviti, jer je to u našem, a tek onda i u europskom interesu. Tako je za njega priča s Brankom Šegonom završena kad je razriješen. Ali u javnosti ostaje gorak okus koji upozorava da imamo još jednu političku garnituru koja muti i kadrovira interesno te koristi političke pozicije za osobnu korist.

No, još je poraznije da gotovo nitko na centru ili na desnici ne komentira premijerove najave o smanjenju proračunskog manjka i javnog duga. Misle li oni da je to ostvarivo? Kako će Milanović zaposliti gotovo 400 tisuća nezaposlenih? Misle li da gospodarski i financijski vodi zemlju u pravome smjeru ili ne razumiju što govori? Ili možda još i gore, ne zanima ih ta tema? Dobro, HDZ traži Milanovićevu ostavku ili barem njegovih strateških ministara, ali ništa više od toga. Što o tome misli Željka Markić? Može li, recimo, pokrenuti referendumsko pitanje o pravu na radno mjesto? Znaju li Hrvatska zora i Milan Kujundžić kad će se tisuće mladih s fakultetskim diplomama početi ustajati u zoru da bi krenuli na posao, gdje je njegov gospodarski program? Zdrava logika govori da bi lideri svih oporbenih stranaka svakodnevno trebali isključivo govoriti o nezaposlenosti, gospodarskom oporavku, idejama kako nas izvući iz krize. Treba promijeniti mentalitet ljudi koji misle da država može i mora sve, te ih učiti da od države uporno traže bolje pravosuđe i zakone te kako se oni s idejama i željom za radom nagrađuju i guraju naprijed. U zemlji valjda ima još “Šegona” koji bi gradili hotele i otvarali privatne tvrtke, pa idemo takve poticati kroz HBOR i Marasove programe. Ima li pozitivnih primjera ljudi koji su ostvarili profit i zaposlili druge, a da su dobili sredstva od države? Ili su to samo mahom privilegirani? Taj bi popis bio važan za mentalno stanje nacije, kao i onaj koji su mnogi tražili o braniteljima.

I kad se ponadamo da će nove političke stranke možda donijeti i nove programe ili nešto drukčiji pristup politici i Hrvatskoj, opet nam se žele dodvoriti isključivo ideološkim, religioznim, osvetničko-političkim temama i međusobnim preslojavanjem. Stoga ne samo da nas razočaravaju nego i učvršćuju u spoznaji da je politika u Hrvata isključivo unosan posao, a svrha osobna i klanovska zarada dok one potrebne poniznosti i žrtve za narodne interese nema ni u tragovima. Ako je hrvatski narod pokorno trpio i slušao dok smo trebali biti međunarodno priznati, pa primljeni u NATO i u EU, obraniti se u Haagu i pobijediti, sada je ta etapa političkog sazrijevanja države na međunarodnoj sceni završena. Krajnje je vrijeme, pet do 12, za stvaranje gospodarski jake države jer će se bez toga sve ono politički ostvareno urušiti. Govore li o tome nešto nove političke stranke, razumiju li one stare, poput SDP-a na vlasti, da narod više ne zabavljaju spinovi i kombinatorike, nego da ljude zanima redovita mjesečna plaća i rast standarda kako bi obrazovali djecu i ulagali u svoje obitelji za sigurniju budućnost?

Sve te lijepo obojene izjave samo dublje ranjavaju narod. Pitamo se, kamo sve skupa ovo vodi i hoće li se pojaviti netko tko će doslovce lupiti šakom o stol i rastjerati tu maglu nad Hrvatskom koja nam krade svjetlost i jasnu spoznaju? Stanje je u zemlji očajno, porazno za mali narod koji ima prelijepu zemlju, ali destruktivnu političku scenu. Nama ne može biti budućnost ona politika koja gleda u naše postelje ili prati s kime se družimo, tko nam je moćni zaštitnik u tvornici, bolnici, stranci, medijima... Hrvati su takvu politiku odbacili 90-ih na demokratskim izborima. U 2014. godini traže kruha, a ne igara!  

>> Savez za Hrvatsku protiv HDZ-a i SDP-a