Kad djeca kalašnjikovim dijele pravdu po ulici, gadno smo zabrljali

Već je siječanj počeo krvavo, i tako navijestio tešku, bremenitu 2020. godinu kojoj se kraja još ne nazire. Tog 11. siječnja u Splitu mladi Filip Zavadlav iz automatske puške ubio je trojicu svojih vršnjaka, koji su zlostavljali i njega i njegova brata. U kolovozu, 19-godišnjak i 17-godišnjak završili su iza rešetaka na Bilicama nakon što je u javnost dospjela snimka zastrašujućeg nasilja nad dječakom s posebnim potrebama iz Kaštela. Potom je u rujnu, ponovno u Splitu, 15-godišnjak do smrti izudarao njemu nepoznatu staricu od 89 godina, koja mu je otvorila vrata svoga stana. Spirala nasilja nastavila se u Zagrebu, kada je 22-godišnji Danijel Bezuk iz Kutine iz automatske puške pucao na trojicu policajaca ispred središta političke moći, jednog od njih teško ozlijedio, a potom iz istog oružja presudio sebi.

Kako i kada se dogodilo da mladići od 15 do 25 godina diljem Hrvatske pucaju po šavovima, jedni po drugima i po državnim institucijama? Odgovor zasigurno nije jednoznačan jer u toj mučnoj i mračnoj priči ništa nije crno i bijelo, nego je riječ o “50 nijansi sive”. Ovakvi slučajevi nezamislivi su u državama koje nemaju, kao što ima Hrvatska, gorko iskustvo rata. Ova zemlja, u kojoj tranzicija nikako da završi, iz rata je ušla u poraće obilježeno kriminalnim pretvorbama i privatizacijama, no krakovi hobotnice i dalje su živi i još vrlo živahni, što je pokazala afera Janaf, posljednja u nizu afera koja je pokazala kako je ova država nekome bila majka, a nekome maćeha.

VIDEO Nakon napada na policajca pristup Markovom trgu je ograničen!

Video: VLm Nakon napada na policajca pristup Markovom trgu je ograničen!

Sva je ta fenomenologija na hrvatske građane imalo različite efekte. Neki su na te pojave okretali glave, neki su otupjeli, neki su zbrisali preko granice, neki su spas potražili u svojim mikrokozmosima, od države i društva ne očekujući ništa. No, neki se – a riječ je o stotinama tisuća onih koji su 90-ih s oružjem u rukama branili Hrvatsku kao i članovima njihovih obitelji – s takvim se ishodom mire teško ili nikako. Jedna od potonjih je, pokazalo se, i obitelj Bezuk iz okolice Kutine, o kojoj se dosad znalo samo u braniteljskoj zajednici, i to po poštenju i velikoj žrtvi koju su dali, kako to branitelji običavaju reći, na oltar domovine, kada je jedan od četverice braće, dječakov stric Zdravko Bezuk, preminuo u bolnici uslijed teških ozljeda zadobivenih u borbama za Vukovar kao dragovoljac HOS-a. Činjenica je da nitko ne zna poštivati mir kao oni koji su ratovali jer samo vojnici znaju što rat nosi. No, na izrazito bolan način doznalo se kako rat u ovoj obitelji nikada nije završio.

Zar nitko u toj brojnoj obitelji nije primijetio kako njihov Danijel, tada 13-godišnjak, na društvenoj mreži objavljuje video dječaka koji puca iz teškog naoružanja, kasnije i snimke testiranja snajperskih pušaka i teških strojnica? Ma naravno da su primijetili, ali isto tako u tome nisu vidjeli ništa sporno, pa sada dječakov stric, nakon što je policija jučer iz obiteljske kuće izuzela cijeli arsenal oružja, vapi: ”Zar nema svatko nešto što mu je ostalo od rata?”

Gospodine Bezuk, nema svatko. Tisuće djece – djece onih hrvatskih branitelja koji su policiji davno vratili oružje – završili su škole i fakultete, pronašli poslove, dio njih već i sami prehranjuju svoje mlade obitelji, ne osvrćući se prema prošlosti, ne očekujući ništa od države, ne proklinjući vlast kada im u životu krene nizbrdo. “Otpor sistemu” može se pružati na mnoge načine: obrazovanjem, sportom, vjerom, putovanjima, gašenjem društvenih mreža, okretanjem glave od toksičnih tema i toksičnih ljudi. Jer, sve suprotno vodi u anarhiju i krv na ulicama: danas je to stanje u državi ili koronavirus, a sutra će to biti zagoreni ručak ili oduzeto parkirno mjesto. Je li baš za sve kriv famozni sustav i loša politika ili nam valja preuzeti odgovornost za vlastiti život?

Za Danijela Bezuka sada je, nažalost, prekasno, ali zastrašujuća je silina potpore koju je za svoj bezumni čin dobio mahom od pripadnika vlastite, mlade generacije. Ali šamar ne ide na njihov, nego na naš obraz, jer kada nam djeca s kalašnjikovima dijele pravdu po ulicama, negdje smo gadno zabrljali.