Kad država samu sebe hvali i veliča, hrvatski građani za nju postoje samo kao punitelji proračuna

Subota 28. rujna

Ceo svet protiv Srba, Srbi protiv celog sveta

Bio sam u Francuskoj kad je umro Charles de Gaulle i nikad neću zaboraviti zanijemjelost Francuza poslije te vijesti. I to istih onih Francuza koji su mu samo prije godinu dana na referendumu rekli “ne” pa je odstupio. Baš sve je bilo obuzelo neopisivo žaljenje, pa i studente koji su ga “rušili” dvije godine prije. Francuze je zasigurno, makar ne tako jako, pogodila i nedavna smrt njihova dugogodišnjeg predsjednika Jacquesa Chiraca. Pa su zacijelo bili zgranuti ponašanjem srpskih navijača na odbojkaškoj utakmici Francuska – Srbija u Bercyju koji su tijekom minute šutnje za Chiraca zviždali i skandirali “Terorist! Terorist!”, što su poslije pravdali tvrdnjom da je Chirac bio kriv što je Srbija 1999. godine bila bombardirana.

Bio im je kriv i što je, poslije Mitterranda koji je podupirao Miloševića, okrenuo leđa agresorskoj Srbiji i tako prekinuo dugotrajno prijateljstvo s tom zemljom, koja je i prije njega u francuskoj javnosti postajala sve omraženija. Srbi su se devedesetih godina jako trudili da izgube stara prijateljstva i dobiju nova neprijateljstva, a i navijači pokazuju da su u tome ustrajni. Ali ravnoteža je sačuvana – ako je ceo svet protiv Srba, i oni su protiv celog sveta.

Nedjelja 29. rujna

 Na udaru GONG-a Šuica, ne i SDP-ovi pohlepnici

Napokon se s dvije-tri rečenice oglasila i Dubravka Šuica. Lažnima je na engleskom nazvala tvrdnje da njezino bogatstvo vrijedi pet milijuna eura, one koji su je prozvali optužila je zbog “poruka mržnje” te ni manje ni više nego “za destabilizaciju naših demokracija”. Poistovjetivši se tako s europskim i svjetskim demokracijama, pokazala je kako je nezasitna u gladi za vlastitom važnošću kao što je bila nezasitna u bogaćenju zahvaljujući političkoj moći, pogotovo kao gradonačelnica Dubrovnika.

Nekad skromna profesorica engleskog sa stanom od 60 četvornih metara postala je, među ostalim, kako pišu mediji, vlasnica vile na Pločama u Dubrovniku, kuće u Cavtatu, kuće na Pelješcu, stanova u Zagrebu i na Lapadu, vikendice na Blidinjskom jezeru, jahte vrijedne pola milijuna dolara... Najžešći je u opanjkavanju Šuice GONG, no HDZ tvrdi da je on produžena ruka SDP-a podsjećajući kako je Dragan Zelić, koji je bio izvršni direktor u GONG-u, sada izvršni tajnik u SDP-u. I doista, ne sjećamo se da su GONG-u smetali Željko Sabo, koji je, premda osuđen, uz potporu Bernardića, postao šef županijskog SDP-a, zatim Marina Lovrić i drugi SDP-ovi pohlepnici. Zaključak – isti su HDZ i SDP i GONG.

Ponedjeljak 30. rujna

 Da bi opstao, Komšić mora ubiti Hrvata u sebi

Predsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić ustvrdio je na sastanku s UN-ovim dužnosnikom da se danas u Hrvatskoj niječe genocid u NDH nad Srbima, Romima i Židovima, kao što bosanski Srbi niječu genocid u Srebrenici. Komšić često govori neistine o Hrvatima ili Hrvatskoj, no pri tome treba znati da je njemu velika nevolja što je Hrvat. Kad u BiH Bošnjak čini nešto slično, onda ga “opravdava” činjenica da je Bošnjak, da bi s Hrvatima ili s Hrvatskom mogao biti u “prirodnom” sukobu. Komšićevo opanjkavanje naroda kojemu pripada može izazvati sumnju da se kao Hrvat dodvorava Bošnjacima, da hoće pokazati da je istinoljubiv i kad govori o svom narodu i da nije iskren nego proračunato hrvatomrzac.

Da bi uklonio tu sumnju, on je barjaktar protuhrvatstva, kao izdajnik svoga naroda u napadima na Hrvate mora biti mnogo istaknutiji nego netko tko nije Hrvat. Mora biti Bošnjak žešći od svakog Bošnjaka. Pretvarajući se tako u Bošnjaka, on zapravo napada Hrvata u sebi, a da bi bio uvjerljiv, taj napad mora biti okrutan, ubilački, likvidatorski. I tek kad se kao Hrvat ubije, on se dokazao Bošnjacima. Čim bi kao Hrvat pokazao neke znakove života, karijera bi stala, ali iz njega je Hrvat iščezao.

Utorak 1. listopada

 Gospodarski pojas hrvatskog kukavstva

Gospodarski pojas bio je cijena koju smo morali platiti kao ulaznicu za EU, kaže akademik Davorin Rudolf. Nije bilo osobitih prosvjeda protiv saborske odluke u Sanaderovo vrijeme da se zemlje EU izuzmu iz zabrane ribolova u ZERP-u, čime se Hrvatska odrekla suvereniteta nad 24.000 četvornih kilometara mora. Istina, Rudolf kaže da je iz protesta dan poslije te odluke u Matici hrvatskoj odbio govoriti o toj temi, što je imalo odjeka sve do Matičine porte. Isključivi gospodarski pojas proglasilo je više od stotinu država.

Mi smo pak Talijanima, zbog kojih smo se uvijek bojali proglasiti suverenost nad tim dijelom mora, dopustili da u ZERP-u godišnje ribolovom zarade 200 milijuna eura. Ulaskom u EU prepustili smo Bruxellesu da kroji ribolovnu i svaku drugu politiku u ZERP-u, a nema nade da poslije toga proglasimo gospodarski pojas ili ukinemo odluku o izuzeću EU iz ribolova u ZERP-u – i zbog EU i zbog kukavstva hrvatskih vlasti. Kao ni u ZERP-u, u EU ne štitimo svoje interese ni kad je riječ o bankama i nekad velikim državnim tvrtkama prodanim strancima, ali nas zato Bruxelles nagrađuje visokim dužnostima za M. P. Burić ili Šuicu i Junckerovim štipanjem premijera za stražnjicu.

Srijeda 2. listopada

Je li Milanović kvalificiran za diskvalifikacije?

Kad bi se organiziralo natjecanje u obezvređivanju političkih protivnika, vjerujem da bi Zoran Milanović bio bez konkurencije. No vjerojatno bi osvojio i jedno od prvih mjesta kad bi se mjerilo koliko su političari kvalificirani da druge diskvalificiraju. Ni o čijim premijerskim učincima osim Sanaderovim nije pisano toliko negativno kao o njegovim i nijedan predsjednik Vlade nije toliko povećao hrvatski dug inozemstvu kao on.

S 49 posto taj dug je porastao na 89,2 posto BDP-a. Jedan od prvaka novinarstva u Hrvatskoj, neupitni ljevičar Inoslav Bešker, napisao je: “To što je učinio Zoran Milanović graniči sa zlodjelom.” A dok je u svojoj politici doticao granice zlodjela, Milanović je neumorno omalovažavao one koji bi mu se zamjerili – od Stiera do “povjesničara iz Špičkovine” i svjetskih državnika. Otkad je objavio kandidaturu za predsjednika države u svakom je istupu nekoga “likvidirao”, a najnovija mu je, neduhovita i istrošena “dosjetka” o najavi Kolindine kandidature: “Od kandidature Grabar-Kitarović veća je vijest da je sutra srijeda.” Ne bi li radi vlastita probitka na izborima trebao shvatiti da ima puno birača koji misle da je za Pantovčak potrebno dostojanstvo, a ne otrov.

Četvrtak 3. listopada

Francuska revolucija, Boško Buha, Greta...

U silnoj težnji da se prikažu kao nevini spasitelji svijeta ljevičari se vole služiti nevinima, to jest – djecom. Mogli bismo početi od Boška Buhe, balavog jurišnika na tenkove, jedne od partizanskih ikona, i podosta druge djece koja su dala svoj junački doprinos pobjedi revolucije. Učitelji okrutnosti i prijevara svih kasnijih prevratnika, vođe Francuske revolucije optužili su Mariju Antoanetu da je spolno općila sa svojim sinčićem koji je imao manje od deset godina.

Najsvježiji primjer političke i ideološke uporabe djece maloljetna je Greta Thunberg, novo božanstvo globalista – u Ujedinjenim narodima je “očitala lekciju” svjetskim političkim moćnicima koje je optužila da su joj “upropastili djetinjstvo prisiljavajući je da preuzme odgovornost za promjenu klime kako bi spasila planet”. Podosta ju je hrvatskih kolumnista ismijalo, a pokopao ju je i slavni bivši voditelj automobilističke emisije Top Gear Jeremy Clarkson, već u prvoj rečenici u kolumni u The Sunu to je švedsko “razmaženo derište”, psihički poremećeno, podsjetio da je u Ameriku putovala jahtom vrijednom 15 milijuna funti. Globalisti znaju da su djeca podmitljiva, slavoljubiva i da se lako nagovore na hrabrost.

Petak 4. listopada

Hrvatska državi služi samo kao sredstvo

Po Plenkovićevim samohvalama o uspjesima svoje vlasti, o povoljnim makroekonomskim pokazateljima, o jačanju ugleda i utjecaja Hrvatske u Europskoj uniji, po demografskim, socijalnim i poreznim mjerama Vlade..., reklo bi se da živimo u sretnoj zemlji zahvaljujući sposobnostima vladajućih političara i njihovoj brizi o građanima.

A onda vas šokira podatak da se, kako pišu mediji, iz te sretne zemlje u posljednjih pet godina odselilo 189.000 ljudi, od toga golem, rekordan broj u mandatu ove vlasti. Pa zašto su se odselili ako bi trebali biti sretni i diviti se uspjesima koalicijske družbe? Razlozi su jednostavni – građani koji iseljavaju kao i oni koji tu ostaju sa svojim siromaštvom ne žive u Plenkovićevoj državi, oni nisu njezina svrha, ona ne postoji radi njih nego radi sebe, radi dobro plaćenih svojih dužnosnika i poslušnosti Bruxellesu. Kad država samu sebe hvali i veliča, ona i ne misli na hrvatske građane koji za nju postoje samo kao punitelji proračuna od kojeg takva država živi. I ta država nije hrvatska država, Hrvatska joj je samo sredstvo kojim se služi da bi opstala. I to je glavni razloga zbog kojeg se ljudi iseljavaju – iseljavaju se iz Hrvatske koju je “okupirala” Plenkovićeva država.