Bez investicija nema života. Tako bi se moglo sažeti većinu ekonomsko-političkih naputaka za izlazak iz krize. Pa se kaže – „samo investicije znače nova radna mjesta“. Ili – „nema rasta proizvodnje bez novih ulaganja u suvremene tehnologije“. Poentira se povikom na sve silne korumpirane i nesposobne birokrate koji postavljaju nebrojene zapreke investitorima. Pa se donose posebni zakoni o „strateškim“ investicijama, pokreću se brojne antibirokratske revolucije, giljotine i kampanje. Izmišljaju se porezne olakšice, poticaji iz najrazličitijih izvora. Osnivaju su agencije specijalizirane za privlačenje investicija. Oči i nadanja uprte su u EU fondove svih struktura i kohezija. Stranački programi osvježavaju se novim „genijalnim idejama“ o tome koji konkretni projekti ulaganja sigurno spašavaju Hrvatsku.
A onda hladan tuš. Unatoč svemu, osvane najnoviji podatak da strani vlasnici po prvi put povlače više dividende nego što je bila ostvarena im dobit. Umjesto investiranja, oni dezinvestiraju! Očito nešto fundamentalno ne štima u Hrvatskoj, najmlađoj članici EU. Ušli u EU da bi strani investitori povlačili kapital koji su ulagali „u mraku pretvorbe i privatizacije“!? Što je krenulo krivo, u čemu je problem?
U našim zabludama o tome kako funkcionira suvremeni svijet i u elementarnoj matematici. Najprije o zabludama. Prvo, investicije same po sebi nemaju nikakvu posebnu moć oživljavanja gospodarstva. One su puka računovodstvena kategorija i ništa više. One se moraju desiti u pravo vrijeme, u pravom iznosu i na pravoj dugoročnoj osnovi tržišne verifikacije da bi u konačnici povećale dodanu vrijednost. Da bi bile uspješne, a samo takve povećavaju BDP i zaposlenost.
Najvažnije, da bi bile poticajne za rast, investicije moraju biti ispravno motivirane. Svjetsko iskustvo nas uči da je dobit, profit, kao povrat na uloženi kapital, jedini ispravan i dugoročno održiv kriterij investiranja. Svi drugi motivi, koliko god plemenitih namjera sadržavali, vode u propale investicije i produbljivanje opće ekonomske krize. Drugim riječima, dobre investicijske odluke se donose na temelju ionako neizvjesnog ostvarenja u budućnost projiciranih brojki, a nikada se ne smiju donositi na temelju „slova“, ili tek priče o poželjnosti ostvarenja ovog ili onog višeg cilja.
Država je ta koja u pravilu promovira „više ciljeve“. Privatni investitori se, nasuprot tome, drže hladne računice. Koja nije jednostavna, zahtijeva puno znanja i truda i unatoč toga ne jamči uspjeh. Ta računica se svodi na procjenu budućeg konkurentskog okruženja. U današnje vrijeme, globalnog! Na temelju procjene budućih kretanja ključnih varijabli, uz poznavanje sadašnjih troškova investicije, sastavlja se poslovni plan za desetak godina unaprijed. Uzmu se iz njega dobici (ili gubici) po godinama, diskontiraju zajedno s izdacima investicije na nulu i tako dobije tzv. interna stopa rentabilnosti. Naglašavam, rentabilnosti. Usporedbom iste s relevantnim kamatnim stopama i stopama povrata u alternativnim projektima donosi se konačna odluka o ulaganju.
Tako to rade privatni poduzetnici. Država u pravilu ne. Ona tobože promiče „više ciljeve“. „Otvara radna mjesta“, „prometno povezuje“, „smanjuje razlike u razvijenosti između regija“... Često se kao opravdanje za neracionalno trošenje novca poreznih obveznika nudi floskula o tome kako privatni sektor nije pokazao interes pa, eto, država mora „uskočiti“.
A kad nemate jasnog kriterija investiranja, kad nema jedinstvenog metra uspješnosti, onda ste širom otvorili vrata korupciji. Kada država (grad, županija, općina) troši novac u ekonomski nemjerljive projekte, pronevjera je samo pitanje vremena i oblika. Ona će se sigurno desiti, jer je logična posljedica naopako postavljenog sustava. A kad se otkriju, rješenje nije u tome da se „izaberu pošteni“. Rješenje nije samo u tome da se odgovorne kazni. Rješenje nije ni busanje u prsa vlastitog poštenja. Rješenje je uvođenje istog metra koji koriste privatni investitori. A to znači doista fundamentalnu promjenu u našim glavama. Rečenicu „ministarstvo je pomoglo razvoj toga i toga s X milijuna kuna“ kojom se traži glas na izborima, treba prevesti kao „ministarstvo je bez ikakve računice isplativosti utrošilo...“ Investicija na slijepo samo produbljuje krizu. Dobrim namjerama unatoč.
Borislav Škegro - profit - korupcija - ekonomija ekonomistima - investicije - pronevjera - nastavite niz i dolazite do RBA (Remetinec Business Academy).