Subota 1. kolovoza - U analizi neuspjeha SDP-a nema SDP-a
Vijest kaže – nakon što je to propustio u dva izborna ciklusa, SDP će ovaj put napraviti analizu izbornih rezultata. Predsjedništvo SDP-a prihvatilo je teze koje je pripremio politički tajnik Davorko Vidović kao podlogu za raspravu u kojoj bi SDP-ovci trebali iskristalizirati razloge zbog kojih su ponovno doživjeli izborni poraz. Evo što je, prema Vidoviću, utjecalo na rezultate SDP-a na izborima: pandemija COVID-19, dobri rezultati Vlade u borbi s epidemijom, datum izbora, pojava Domovinskog pokreta, zaokret HDZ-a prema centru, strah birača od promjene, percepcija SDP-a kao stranke opterećene sukobima, percepcija Davora Bernardića kao slabog lidera i loša kampanja. Slikovito govoreći, pošao Vidović s mladom na vjenčanje, ali mu je mlada prije ulaska u crkvu pobjegla – a on je objašnjavao da je to učinila zbog lošeg vremena, da su se pojavili novi ženici, da su ga previše ogovarali, da se bojala braka... Ali da je glavni razlog to što je on loš ženik, što ništa ne obećava, što ne jamči budućnost, što je nesposoban, što nije dobra partija... – o tome ni riječi. U SDP-u ne shvaćaju da je stranka izgubila smisao postojanja, da kao nasljednica komunista nikad taj smisao u demokraciji nije zasnovala.
Nedjelja 2. kolovoza - Gubi li Beograd hrvatske Srbe?
Je li na pomolu historijska promjena u odnosima hrvatskih Srba s Beogradom i obratno? Za srbijanske dužnosnike i medije najava potpredsjednika hrvatske Vlade Borisa Miloševića da će ići na proslavu obljetnice Oluje u Knin skandal je i provokacija, ali se priznaje da Srbi u Hrvatskoj imaju svoje interese. Tako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kaže: “Ne želim da dođe do srpsko-srpskih teških riječi ili zida i sankcija na Drini. Ja ću se držati toga, a nisam oduševljen tim potezom. Ali oni tamo žive i imaju svoje ideje, možda su njihovi argumenti jači od naših”. Inače, Dačić i drugi ne mogu a da ne spomenu protjerivanje stotina tisuća Srba i genocid poput ustaškog. Ali eto, ima Srba kojima je “ustaška” Lijepa Naša domovina i kojima je to argument jači od beogradske uporabe Hrvatske za velikosrpske mitove. Srbi tu rade,obrađuju zemlju, ujutro idu na posao u tvornice i kancelarije, i ta briga o svakidašnjici koju žive s Hrvatima prva je zadaća srpskih dužnosnika, čemu naglasak daje i Milošević. Ta ljudska običnost glavni je otpor beogradskom nijekanju suživota Srba i Hrvata i nastojanju da se potiče uzavrelost i mržnja. Milošević pokazuje kako je nasuprot tome Hrvatska normalna država.
Ponedjeljak 3. kolovoza - Fabriciranje nebrige za žrtve rata
Poznati kvizaš i nesuđeni saborski zastupnik Škorine stranke Robert Pauletić pita se na Facebooku – “Vrijedi li jedna srpska žrtva zaista 1000 hrvatskih?” Riječ je o raširenom fabriciranju po kojem mediji “stvaraju lažni dojam da je ovdje bio građanski rat, agresor se ne imenuje, a ako je tko činio zločine, tko bi ih drugi činio nego – Hrvati? Mi smo valjda i sami sebe napali, vjerojatno zato što smo nepopravljivi, divlji fašisti?” I još – “U mainstream medijima se već desetljećima papagajski navode slučajevi s neprestano istim žrtvama: naravno, žrtvama s agresorske, srpske strane. Imam dojam kao da jedan ubijeni sa strane napadača na Hrvatsku dobiva isti medijski prostor kao tisuću naših civilnih žrtava iz Vukovara, Škabrnje, odasvud! Mi Hrvati dopustili smo da nas nakon ratne pobjede medijski okupiraju.” Što drugo reći nego da to jednostavno nije istina. Baš svakodnevno svjedočimo o sjećanjima na hrvatske žrtve rata, na masovna stradanja i pojedinačne herojske pogibije, s Hrvatske televizije ne silaze emisije o okrutnosti agresora i junaštvu i žrtvama hrvatskih vojnika i civila, organiziraju se obilježavanja obljetnica, kolone sjećanja, skupovi, pišu se feljtoni, objavljuju knjige...
Utorak 4. kolovoza - Gregurić – vlast hvali Plenkovićevu vlast
Kad primite bijedni minimalac s kojim morate prehraniti obitelj, kad radite, a ne primite ništa, kad se, prisiljeni na odlazak iz domovine, ukrcavate u autobus koji će vas odvesti u Njemačku ili drugdje gdje možete preživjeti, utješite se. Jer kako kaže bivši predsjednik Vlade Franjo Gregurić, “Plenković i njegova Vlada grade novo društvo”. Pa će vaš očaj imati novu dimenziju, uklopit će se u novo društvo, a vi ćete biti sretni i zadovoljni. Gregurić, vječni dužnosnik i u komunizmu i u demokraciji, srastao s vlasti kao korov sa zemljom, uživa kad je u prilici veličati nekog drugog političara, jer tako veliča sebe. Ovaj put uporabio je sintagmu omiljenu revolucionarima i komunistima koji su nova “društva” gradili na kultu ličnosti i ideologiji koja nije poboljšavala stvarnost, nego ju je podvrgavala diktatu vlastodržaca. Plenkoviću potpore poput Gregurićeve mnogo znače jer je njemu najvažnije jačati svoj autoritet, uz koji blijedi ili nestaje “autoritet” nevolja u kojima se nalazi zemlja. A tako se pojačava rascjep između građana i vlasti, koji on uvijek iznova premošćuje vještinom obmana o “uspjesima Vlade” koje vide samo on i društvo oko njega, a kadšto ih pojačaju Gregurić i drugovi.
Srijeda 5. kolovoza - Gdje je država da obuzda profitere
Vino nabavljam od jednog vinara iz Kutjeva, nije među najpoznatijima, ali mu je graševina izvrsna i nije skupa kao u Enjingija, Krauthakera, Adžića..., a privlačna je i ugostiteljima. Kad mi nestane, naručim, on mi doveze, a jednom mi je rekao da su mu najdraži kupci poput mene. Jer, on mi donese vino, ja mu odmah platim i ne može bolje. Dok novac dobiješ od ugostitelja, prođe vremena, i to s dosta muka. Čitam naslov: “Pa gdje će im duša?! Zarade po četiristo tisuća eura, a ne plaćaju radnike i dobavljače?” O priči iz teksta bruji cijeli Split. Vlasnici pojedinih restorana na prestižnim lokacijama, unatoč silnim zaradama, lani nisu platili dobavljače namirnica, a i osoblju su ostali dužni, da bi, nakon toga, mrtvi-hladni zatražili pomoć države u koronakrizi – i dobili je?!” Sličnih slučajeva ima i u drugim područjima, od proizvodnje do krajnje potrošnje uvijek stradaju nevini, ovise o drugima a proizvoditi moraju. Zar ne postoje službe koje će reagirati odmah i prisiliti profitere da plaćaju radnike i dobavljače, ako treba i prekidom poslovanja i teškim kaznama, pa i zatvorskim! Je, kad se cijela država ne bi bavila Srbima!
Četvrtak 6. kolovoza - Milanović – državnička zaštita
Domovinskog rata Kako se odnositi prema naslovu na jednom ljevičarskom portalu – “Milanović je, predajući odlikovanje optuženiku za ratne zločine, duboko iznevjerio sve koji su za njega glasali”? Jednostavno ga obrnuti pa bi glasio – “Milanović je, predajući odlikovanje optuženiku za ratne zločine, oduševio sve patriote koji su za njega glasali ili nisu glasali”. Vrlo uvjerljivo je hrvatski predsjednik odgovorio na optužbe iz BiH: “Ne gledam na to što Bakir Izetbegović ide redovito na grob rahmetli Rasimu Deliću, zapovjedniku bosanskohercegovačke vojske, koji je u Haagu osuđen na tri godine, a ja ne smatram da je zbog toga ratni zločinac. Dobio je tri godine jer su mu nešto morali nalijepiti, onda je i Milivoj Petković ratni zločinac. Nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac”. Možda nitko poslije Tuđmana nije tako državnički odlučno kao Milanović zaštitio čistoću Domovinskog rata i tako jednostavno uzvratio na pokušaje da se on kriminalizira. Rekao je: “Zločinački pothvat je jedna loša namjera koju su nam pokušali uvaliti, to je bila jedna od glupih izmišljotina.” Bezbroj izmišljotina pratilo je Domovinski rat, a kako vidimo, zadržale su se do danas i zacijelo će potrajati.
Petak 7. kolovoza - Prvi do Tuđmana prilično zanemaren
Čini mi se da je od podosta govornika na obilježavanju Oluje jedini Ante Gotovina spomenuo ratnog ministra obrane Gojka Šuška. Šušku je pripala briga o hrvatskim vojnicima na bojištima, a ta njegova briga daleko je nadilazila formalnu ministarsku ulogu i pretvorila se u prijateljski pa i familijarni odnos. Vojnici su ga silno poštovali, a on se brinuo i o najmanjim pojedinostima njihova ratničkog života. Na primjer, jedan mi je hrvatski vojnik pričao kako su na jedan Veliki petak imali za ručak – mirisni topli bakalar. Jedan časnik mi se neposredno poslije rata požalio kako su ga isključili iz aktivnog sastava Hrvatske vojske i prebacili u pričuvni. Prenio sam to Šušku, koji je odmah reagirao i časnika vratio u aktivni sastav. I jedna intimna pojedinost – Šuškova tajnica Dunja Zloić postala je supruga zapovjednika Oluje Ante Gotovine. Tako su se rat i ljubav isprepleli u Šuškovu ministarskom miljeu. Šuškove zasluge za hrvatsku pobjedu bile su velike na svim područjima, a njegove veze u dijaspori, u kojoj je bio nepovredivi autoritet, bile su vrlo važne za nabavu oružja i novčane pomoći. Hijerarhijski rečeno – bio je prvi do dr. Franje Tuđmana, što se često zanemaruje.
tržimo odgovore na pitanja crvenih hlačica poštovani ivkošiću