Mato Crkvenac (70), direktor Razvojnog foruma Zagreb i predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske lutrije, u vrijeme socijalizma bio je dugogodišnji direktor Republičkog zavoda za planiranje, član tadašnjih vlada (Izvršno vijeće Sabora), a u demokratskoj Hrvatskoj bio je ministar financija u Račanovoj vladi. Kao umirovljeni profesor ekonomije živi u Karlovcu.
“Možda je ovo najljepše razdoblje moga života zato što nemam obveza koje bi mi netko nametao“, kaže Crkvenac koji, dodaje, i dalje uči, predlaže i daje rješenja.
Podrijetlom je iz Donje Petričke. Kako mu je otac bio željezničar, obitelj se selila. Tako su završili i u Karlovcu gdje se na kraju i oženio, ali je studirao i radni vijek proveo u Zagrebu.
Kako je, uz Nevena Madija, bio najbolji student na prvoj godini ekonomije, komunisti su ga htjeli u svoje redove. “Mene su učlanili u partiju, ali nisam imao nikakvih partijskih funkcija“, priča Crkvenac čiji je djed prije rata bio povjerenik HSS-a, a za vrijeme rata otac mu je bio domobran, stric ustaša, a ujak partizan. Od 1968. Crkvenac je radio u Republičkom zavodu za planiranje. Kao generalni direktor Zavoda bio je, prema funkciji, od 1978. član Izvršnog vijeća Sabora, tadašnje vlade, u mandatima predsjedanja Petra Flekovića i Ante Markovića.
“U Zavodu je bilo 50-ak vrlo kompetentnih ljudi od formata, velikih znalaca od kojih su mnogi bili na specijalizacijama za pojedina područja gospodarskog i drugog života, od energetike do zdravstva...”, kaže Crkvenac naglašavajući da je u to vrijeme Hrvatska, barem što se tiče industrije, dominirala u Jugoslaviji.
“Zbog razvoja Petrokemije navukli smo stanovitu ljubomoru drugih republika i pokrajina. Jer se uz petrokemiju i energetsku industriju, turizam, poljoprivredu i mesnu industriju (PIK-ovi) smatralo da se Hrvatska ozbiljno odmiče u razvoju u odnosu na druge i da taj naš rad na pronalaženju pravih razvojnih pravaca i programa vodi Hrvatsku u one djelatnosti koje su bile svjetski relevantne“, kaže Crkvenac.
No 80-ih godina Hrvatska je imala i velikih problema u tadašnjoj federaciji. Morala je izdvajati 1,5 posto BDP-a za nedovoljno razvijene republike, BiH, Kosovo, Crnu Goru i Makedoniju. Iako su nerazvijeni Hrvatskoj bili tržište, novac se nenamjenski trošio preko saveznih tijela pa je često dolazilo do nesporazuma čak i na političkoj razini.
“Svake je godine bila borba kolika će se sredstva iz razvijenih republika preko federalnog sustava prelijevati u financiranje razvoja nerazvijenih. U moje vrijeme nastao je ozbiljan problem jer sva ta financijska podrška nije davala rezultata, sredstva nisu bila dovoljno efikasno korištena u tim republikama i pokrajinama. Neka naša poduzeća morala su se zaduživati da bismo mogli izvršavati obveze prema nerazvijenima“, priča Crkvenac.
“Sjećam se tih neugodnih situacija, one nisu nikad završavale na stručnoj razini. Kako se nismo nikako mogli dogovoriti, to se onda dizalo na visoku političku razinu pa bi ta tijela odlučivala o tome“, priča Crkvenac. Kad je u Vili Weiss u ranu jesen 1978. Vladimir Bakarić, tada člana Predsjedništva CK SKJ i stvarni vladar Hrvatske, vidio realne podatke Republičkog zavoda za planiranje na temelju kojih se republike i pokrajine zbog izdvajanja za nerazvijene ne mogu dogovoriti, pred Milkom Planinc i predsjednikom Izvršnog vijeća Hrvatske je rekao:
Ova država će se raspasti!
Budući da je Tito još bio živ, Bakarićeva izjava je za tadašnju hrvatsku komunističku vrhušku bila šokantna...
Od 1986. do 1990. Crkvenac je bio zastupnik u ondašnjem Saboru, a krajem mandata, 1989., postao je blizak s Račanom i politički aktivan.
“Realno je bilo da će se dogoditi grozote nakon svih tih najava sa srpske strane. Mi smo u ratu činili sve za obranu države, mnogi smo bili uključeni u to. Postojala je ozbiljna suradnja na pitanjima obrane između pokojnog predsjednika Tuđmana i Račana. Kad su bili u pitanju hrvatski interesi, tu je postojala jaka suradnja“, priča Crkvenac koji je nakon pobjede Račanove koalicije na izborima 2000. imenovan ministrom financija.
Najprije je želio riješiti nelikvidnost i popuniti praznu državnu blagajnu, ali to nije išlo jednostavno. Budući da je država bila u svojevrsnoj političkoj izolaciji, trebalo je pronaći kreditore.
(Obitelj Mate Crkvenca s majčine strane u Karlovcu 1962.)
Veliki šok
“Nekoliko mjeseci nakon što sam preuzeo Ministarstvo u jednoj velikoj europskoj novčarskoj instituciji pitali su me zašto smo mi ustaše došli po Europi skupljati novac. To je bio šok koji sam teško proživio i doživio. Mi smo u Europi, posebno u financijskim krugovima, doživljavani kao neko tko je slijedio neku nacionalističku liniju“, s neugodom se prisjeća Crkvenac.
Osim toga, kad je Račan došao na vlast, ljudi su očekivali reviziju pretvorbe i privatizacije jer je to bio glavno Račanovo predizborno obećanje. Međutim, do poništenja i revizije privatizacije nikad nije došlo. Zašto?
Prema Mati Crkvencu, nakon što se dublje ušlo u problematiku, zaključilo se da se pretvorba i privatizacija provela u zakonskim okvirima 90-ih, a ti zakonski okviri nisu predviđali sustav sankcija. Osim toga, oko revizije nije bilo nacionalnog konsenzusa da se stvar vrati na početak, zastara je također bila važna te protok vremena. Naime, mnoga privatizirana poduzeća bila su ugašena, prodavana i preprodavana, neka su mijenjala osnovnu djelatnost, mnoga su zaduživana u bankama itd. Tako se Račan, zapravo, demagoški zaletio u svojim obećanjima koja, dakako, nije mogao ispuniti.
Uvozni lobi
Kada govori o svom mandatu ministra financija u Račanovoj vladi, Crkvenac se danas prisjeća ne samo novčarske anarhije koju je 2000. zatekao nego i o vladavini uvoznih lobija koje nikako nije uspio sputati.
“Poguban je bio razvoj uvoznog lobija s interesnim skupinama koje su bile povezana s najvažnijim političkim i nacionalnim faktorima prije Račanove vlade, s time da su one stalno djelovale. Uvozni lobi ugušio je domaću proizvodnju jer se na uvozu zarađivalo 60-70 posto, a na domaćoj proizvodnji poduzeće ne može imati profit viši od šest-sedam posto”, tvrdi Crkvenac koji priznaje da nije mogao nikako spriječiti uvoz.
“Imali smo pritisak inozemnih europskih čimbenika za otvaranje jer su oni imali interes da zauzmu ovo tržište. I zauzeli su ga. A kad sam zaoštrio pitanje carine, problem su pravili građani i trgovci”, kaže Crkvenac.
“Mi zagorčavamo život poduzetnicima koji u državi hoće nešto proizvoditi, a ne uvoznicima”, ističe Crkvenac.
On danas iz vremena kad je bio ministar financija sebi ne može oprostiti “dva grijeha“.
“Iako smo namjeravali napraviti strategiju razvoja države, nismo uspjeli. Zapravo je riječ o smišljenom planu dugoročnog razvoja prioritetnih nacionalnih i gospodarskih interesa. Što će Hrvatska biti za deset, dvadeset i pedeset godina? To je i vizija i dugoročna orijentacija razvoja države s prioritetima od nacionalnog interesa. Imao sam ideju o tome, međutim previše sam bio zaokupljen tekućim problemima financija, svaki dan negdje nešto gori pa se nisam mogao dovoljno koncentrirati na strategiju”, kaže Crkvenac.
Drugi Crkvenčev grijeh je, kaže, što se kao ministar nije odlučnije, pa i pod cijenu ostavke, suprotstavio pritiscima na proračun.
“Na primjer, HSS postavi zahtjev da subvencije poljoprivredi i poljoprivrednicima moraju porasti milijardu ili dvije milijarde kuna, a porasle su objektivno za četiri milijarde. Bilo je to podupiranje modela poljoprivrede koji nije vodio rastu poljoprivredne proizvodnje. Poljoprivrede nigdje, a mi smo utukli silan novac”, prisjeća se Crkvenac koji je morao ispuniti zahtjeve tadašnjeg predsjednika HSS-a, koalicijskog partnera.
Osim u poljoprivredu, država je u to vrijeme utukla novac u brodogradilišta i županije.
“Nama je najveći problem bio taj što je Račan stalno morao voditi borbu s koalicijskim partnerima.”
Državni proračuni su se, naime, donosili preko noći u naelektriziranoj atmosferi. Umjesto da se smanjuje, državni proračun je stalno rastao. Iako proračun nije probijan zbog gradnje autoceste Zagreb – Split jer je ta gradnja bila ukalkulirana, igre oko autoceste nastavile su se poslije Račanova mandata.
Naime, Račan je, kaže Crkvenac, odluku o gradnji autoceste Zagreb – Split donio 21. kolovoza 2001., nakon što je država bila financijski konsolidirana. Hrvatske autoceste su, kako je i planirano, trebale ići od Karlovca prema Bosiljevu te se račvati prema Splitu i Rijeci. Prema kalkulacijama, kredit za autoceste mogao se vraćati pod uvjetom da se ne gradi puno južnije od Splita.
“Mi smo rekli – to možemo. Išli smo prema Splitu i kasnije Rijeci. Račan je tjedno sazivao i prozivao sva ministarstva i sve izvođače zbog toga, a ja sam držao financije. Čačićevo ministarstvo bilo je operativno. Hrvatske autoceste, pod uvjetima koje sam ja potpisivao, trebale su biti izvedene po planu samo do Rijeke i nešto južnije od Splita. Nikakvih većih problema u otplati tih autocesta ne bi bilo, bez obzira na to što frekvencija prometa nije tako velika, da se nije išlo južnije od Splita“, tvrdi Crkvenac.
“Poslije mog mandata uzimani su krediti i s osam posto kamate da bi se nastavilo graditi s izlazima, tunelima itd. Prema tome, nije nitko ušao u autoceste bezveze, one su prijeka potreba. Trebalo je raditi na željeznicama i drugim stvarima, a ne nastavljati i utući toliki novac iz zaduženja na autocestu do Ploča“, objašnjava Crkvenac.
Jedan od razloga zbog kojeg se, možda, nastavilo graditi autocestu do Ploča jest taj što je cijena četvornog metra zemlje na trasi autoceste, nakon što je autocesta sagrađena do Dugopolja, višestruko narasla. Čak trideset puta. Unatoč svemu, Crkvenac je optimist pod uvjetom da provedu reforme i uštede. Milanoviću je, primjerice, predložio uvođenje e-nabave čime bi država godišnje uštedjela dvije milijarde kuna.
Negdje koncem sedamdesetih godina( 1979/80, ne sjecam se tocno godine) proslog stoljeca drug Vladimir Bakaric dao je intervju ondasnjem Vjesniku u kojem je otvoreno izjavio da je takozvane" Martovske demonstracije u Beogradu" 1941 godine organizirala engleska obavjestajna sluzba kako bi zaustavila proces prelaska tadasnje Kraljevine SHS na stranu nacisticke Njemacke.Iznosenje te povijesno znane cinjenice izazvalo je sok u tadasnjoj SFRJ koja se je vec dobrano drmala u svojim temeljima. Da podsjetim, da su nas do tada u skoli ucili da je te demonstracije organizirala Komunisticka Partija Jugoslavije..Tko god zna malo povijesti zna da su Englezi organizirali martovski puc u Beogradu. Jasno iz svojih vlastitih interesa i u dogovoru s srbijanskim istomisljenicima. Dakle drug Bakaric,prokusani hrvatski komunisticki kadar ipak je smogao snage izreci dobro znanu istinu,pa makar i sa zakasnjenjem od 28 godina. Koliko citam u ovome naslovu nekako u isto vrijeme dakle 1978 godine Bakaric je nagovijestio raspad Jugoslavije. Svatko tko ima malo pameti i znanja bjezi od te Jugoslavije ili bilo kakove drzavne zajednice s Srbijom kao od crnog vraga. Toliko krvi i neduznih zivota je izgubljeno zbog ideje koja hrvatskom narodu ne nosi nista dobra. I danas nas opet razni Josipovici,Pusici, Milanovici i stranke koje oni vode u dogovoru s onima" preko kanala", pokusavaju ugurati u neku ekonomsku zajednicu sa Srbijom...Bakaricu je uzelo samo 28 godina da pocne otvoreno govoriti istinu... Koliko ce uzeti vremena Milanovicu,...Josipovica i Pusicku tu i ne ubrajam jer za njih Hrvatska nikada nije ni postojala osim za vlastite interese i probitke u dogovoru s istocnim susjedima.Jasno po diktatu savjetnika "preko kanala ". Kako nam se povijest ponavlja...A narodu treba servirati emisiju Crno -Bijeli svijet i lagati ih o nekom navodno boljem zivotu 1980 -ih godina. A u isto vrijeme sbijanska soldatetska uz podrsku mnogih hrvatskih komunista i jasno velikog dijela hrvatskih Srba spremala se za oruzanu intervenciju u Hrvatskoj. Hrvatska se obranila i stala na noge. A danas je isti oni koji su bili protiv Hrvatske 1991 pokusavaju ponovo unistiti. I to rade ciljano i tendenciozno.