Cilj mi je biti broj jedan u svijetu – samouvjerena je Donna Vekić, mlada Osječanka koja si je upravo odškrinula vrata na putu k vrhu svjetskoga tenisa. Ulaznicu u elitu kupila si je osvajanjem prvog WTA naslova karijere u Kuala Lumpuru.
Tinejdžerskoj senzaciji ovoga sporta nije nimalo jednostavno.
– Istina, teško mi je nositi se s tim jer svaki put imam sve veća očekivanja – priznaje uspješna Osječanka na pragu punoljetnosti.
Reket je u ruke uzela istodobno kad je na leđa prvi put stavila školsku torbu. Do tada se oko dvije godine bavila gimnastikom. Bila je puna energije, sportski tip djevojčice.
– Morala sam se baviti nekim sportom. Obitelj nije utjecala na to da to bude baš tenis, ali su podržali moju odluku – govori nam Donna. U tenis se zaljubila kao desetogodišnjakinja kad se i okitila zlatom na državnom prvenstvu za pionire do 12 godina. To smatra i svojom prekretnicom. Tada je pala konačna odluka da će postati profesionalka u sportu. – U svemu što radim želim biti najbolja, pa tako i u tenisu. To me je uvijek vodilo, motiviralo i poticalo da idem dalje – kaže ona.
Na razrednoj oglasnoj ploči
Osvrćući se na ono što je postigla, priznaje kako ne bi uspjela bez tate Igora i svojeg sadašnjeg trenera Davida Felgatea. Na putu prema Donninom cilju, otac se kreditno zadužio i kćer odveo u američki kamp Nicka Bollettierija. Njezin potencijal ondje je prepoznao Felgate. Posla se prihvatio, kako su pisali mediji, “ispod cijene”, pa je poslije čak odbijao i puno unosnije ponude profesionalnih tenisačica.
– Nismo još došli do Donnina cilja, ona je na tome putu. Nije nam teško jer smo na vrijeme odlučili što želimo i usmjerili se k tome – kratko potvrđuje tata Igor. Donna stoga vjeruje kako je svaka minuta proveden na terenu vrijedna svega.
– Ne bih to nazvala odricanjem, ne volim upotrebljavati tu riječ jer ovo što radim volim. Istina je da ne mogu raditi baš sve što i moji vršnjaci, poput izlazaka ili druženja s prijateljima jer je nemoguće uz brojne obveze, ali je sve ovo vrijedno toga – poručuje Donna, koja u stankama turnira, kada uhvati vremena, rado svrati kući, u rodni Osijek iako je njezina trenutačna adresa londonska. Stoga su britanski mediji već pritiskali tamošnji teniski savez da joj ponudi državljanstvo pišući kako “ionako najveći dio godine živi u Londonu, engleski govori kao materinski jezik, a i trener joj je Britanac” te svemu tome dodali kako “britanskom tenisu treba takva djevojka”.
– S engleskim nema problema, štoviše, nekada na ispitima zastane i pita nas kako se što kaže na hrvatskom jer na turnirima razgovara stalno engleski. Njemački joj malo teže ide, pa smo joj savjetovali da pronađe nekoga u ekipi s toga govornog područja i s njim komunicira. Rekla nam je da ima jednu djevojku, Njemicu s kojom će vježbati – potvrđuje Gordana Beissman, ravnateljica privatne osječke gimnazije Gaudeamus, u kojoj Donna pohađa treći razred. Školski kolege najčešće je vide na malim ekranima, u novinama ili u prolazu, na hodniku. S uspjesima koje niže na teniskom terenu u školi se rado hvale. Stoga svaki novi tekst o njoj istaknu na razrednoj oglasnoj ploči. Tako im je, kažu kolege, Donna bliže.
Pizza nakon tri mjeseca
– Kas se upisa u školu nije još bila ostvarivala tako velike i značajne sportske rezultate. Sada je u strogom režimu treninga pa ne dolazi na nastavu, ali s Donnom stalno komuniciramo preko e-maila, a ispite polaže kada je u Osijeku. Mailom joj šaljemo zadatke i vježbe koje radimo da bude u tijeku, ali se ona čuje i s nekim učenicima iz razreda te razgovara o nastavi – ističe ravnateljica.
Profesori Donnu smatraju vrlo organiziranom i discipliniranom učenicom kod koje nema, ističu, “kiksa”.
– Kod djece kao što je ona nema onoga: “Ah, to mogu ostaviti za sutra!” jer znaju da ništa ne mogu odgoditi. Svaki trenutak joj je isplaniran i u vremenu koje je rezervirano za školu mora napraviti ono što treba – opisuju Donnu u školi.
Prošlogodišnjom prezentacijom iz psihologije Donna je oborila školsku ispitnu komisiju s nogu. Kako bi i drugi učenici vidjeli što je napravila, profesori su je zamolili da, kada bude u prilici, svoj rad prezentira i drugima.
– Bilo je to vrhunski napravljeno! Donna je povezala sadržaj iz udžbenika s onim što primjenjuje u praksi. Riječ je bila o proceduri učenja i pamćenja koji je povezala sa sportom kojim se bavi. Ali i kako je odlučila postati profesionalna tenisačica te što to podrazumijeva u prehrani, ali i kakve vježbe mora raditi da bi izbjegla ozljede. I mi smo tada nešto naučili od nje – ponosna je prof. Beissman, koja želi da i ostali učenici postanu svjesni, kako kaže, da Donna ima težak i naporan život.
– Jednom nam je rekla da je za nju pravi doživljaj bio kad je pojela pizzu nakon tri mjeseca – nastavlja profesorica, pred kojom je organizacija Donnine mature iduće školske godine. Problem je to s kojim je već upoznat i Hrvatski olimpijski odbor.
– Moramo izvidjeti načine i mogućnosti kako bi Donna mogla polagati maturu a da to nužno ne mora biti isti dan kada polažu i drugi s obzirom na kalendar njezinih natjecanja. No, i tada je to sve teško uskladiti jer, ako završi u finalu ili polufinalu nekoga turnira, onda se i taj kalendar mijenja. Teško je planirati kad je riječ o tako vrsnoj sportašice – objašnjava profesorica.
Donna kod kuće, u Osijeku, mnogi će potvrditi, nikada nema vremena za “lapljenje”. Dan joj je ispunjen od jutra do mraka. Nastoji tada najviše biti s onima s kojima ne može biti često, rodbinom i prijateljima. No, nezaobilazni su joj treninzi, a najdraži oni u Perivoju kralja Tomislava, na terenima na kojima je i napravila prve udarce lopticom.
– Ovdje je stvarno jako lijep teniski klub – slaže se Donna.
Ovoj mladoj tenisačici ime je dao otac. – Odlučio je i da joj u imenu budu dva slova “n”, kao da je znao dokle će stići – otkriva nam Donnina baka Lidija Vekić. Ona od njezina prvog uspjeha zabilježenog u novinama skuplja, lijepi i slaže sve tekstove u albume. Sada su to već, kaže ponosno, tomovi knjiga. Ostavit će to unuci za uspomenu jednog dana. Sama prikuplja što se objavi u domaćem tisku, a s puta joj Donna donosi ono što je izišlo u stranim novinama.
– Lakše mi je otkad sam na internetu – priznaje baka mlade teniske zvijezde, koja osječkim ulicama ne može proći a da je prolaznici ne zaustavljaju, pozdravljaju, čestitaju, žele prokomentirati mečeve...
– Vjerojatno je Donna “povukla” sportske gene. Oni su učinili svoje, ali svega ovoga ne bi bilo bez njezine upornosti, volje i želje. Naime, moj je otac bio profesor tjelesnog, isto kao i ja, Donnina mama je bila odlična atletičarka, koja je preskakala prepone, a i tata joj se bavio sportom – ističe Lidija Vekić te potvrđuje kako joj je Donna još kao mala znala govoriti: “Bako, bit ću broj jedan.” Dok je živjela u Osijeku, baš kao i sada kada u njega dođe nakratko, baka Lidija uvijek je zadužena za unuku, koju dovozi na treninge i odvozi s njih. Vjerovala je od početka u njezin uspjeh i nikada joj nije bilo teško pratiti je i ispunjavati joj želje.
Brat Bruno želi postati pilot
– Stalno smo u kontaktu, putem Skypea se čujemo. Otvorila sam profil i na Facebooku samo zbog unuke iako sam rekla da to nikada neću – kaže ponosna baka, kojoj je prvi na Donninom uspjehu u Kuala Lumpuru čestitao, povjerila nam je, Davor Šuker. Njemu je, pak, bila profesorica tjelesnog odgoja još u osnovnoj školi.
Ni jedan Donnin meč baka ne propušta. Oni se gledaju u obiteljskom okruženju.
– Ako nema prijenosa na televiziji, spajamo se preko interneta pa opet Donnu gledamo na velikom ekranu. To je zdušno obiteljsko navijanje, i to od najmanjeg člana do najstarijeg. Oni najmanji gledaju u nas velike, pa su i oni, iako su još stvarno mali, počeli podizati ruke u vis – opisuje Lidija, koja često pričuva i Donnina mlađeg brata, 14-godišnjeg Brunu. I on se bavi sportom, trenira nogomet, a želja mu je, kaže baka, postati pilot.
– Kada god mogu, Donnina obitelj gleda da svi budu zajedno, na okupu, jer su često razdvojeni, pa svaki trenutak žele iskoristiti da i Bruno bude s njima – napominje baka.