Poput pravoga provincijalca, svakodnevni sam “stanovnik” središta Zagreba, to jest knjižara, antikvarijata, knjižnica, prodavaonica koje su se još održale, kafića, tržnice Dolac, najljepše na svijetu, “gost” sam prodavačica u kioscima koje mi dopuste da prolistam pokoji dnevni ili tjedni list, jednom riječju – narkomanski sam ovisnik o Trgu bana Jelačića i okolici. Stoga sam bio nesretan što nekoliko slavljeničkih dana gradskim prijevozom nisam mogao do svog sudbinskog odredišta. Istina, zdravo je pješačiti nekoliko kilometara do Trga, ali meni kao i drugima koji se na njemu i oko njega rado zadržavaju treba Trg koji služi samo nama, građanima, bez pozornica, ograda, montaža i demontaža, bez govornika, bučnih glazbenika i publike koja ih sluša, bez šatora, stolova i nadstrešnica pod kojima se nudi baš koješta.
Nije mi jasno zašto se proslave i koncerti ne održavaju podalje od središta grada, a prostora u parkovima, na ledinama i drugim širokim površinama ima koliko hoćeš. Čini mi se da su svi ti zabavljači ljubomorni na krasotu gradskoga središta, na onaj nijemi govor arhitekture i na ono mnoštvo prilaza Trgu koji se natječu u ljepoti.
Kao da tu povijest hoće zanijekati, srušiti. Htjela ju je srušiti i proslava ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Bilo je žalosno gledati kako danima muče taj prostor, kako ga razapinju na križ jednoga datuma u koji će se zabijati čavli obmana koje izgovaraju dužnosnici Europske unije koja je Hrvatsku pretvorila u koloniju i hrvatski dužnosnici koji su joj to velikodušno omogućili i dopustili.
Kad je slavlje prestalo i kad se Trg vratio sebi zapravo smo se iz slavljeničke obmane i mi “stanovnici” središta grada vratili Europi, Europi koja ne laže, koja se u Zagrebu, kao i u mnogim drugim hrvatskim gradovima, u svim njegovim bitnim urbanim obilježjima ugrađivala u dugim stoljećima. Svjedočili smo paradoksu, svjedočili smo golemoj suprotnosti između europskih fraza na Trgu koje se nimalo nisu razlikovale od govora s naših političkih govornica od Hrvatskoga sabora do općina u zabitima, i Europe koja se vidi širom Hrvatske. Koja se vidi u hrvatskim gradovima od Zagreba do Imotskoga, u njihovoj arhitekturi, izvana na crkvama i unutra na misama, na vjenčanjima, svadbama, krštenjima, na dernecima koji kao da su minijaturne kopije Oktoberfesta. Koja se vidi u hrvatskoj književnosti i svim drugim umjetnostima koje tematski, stilski i estetski sudjeluju u svakoj epohi u Europi po najdubljoj srodnosti s njezinim duhom. Koja se vidi u sličnosti nacionalnih mitova, junaka iz prošlosti, zanosa nacionalnom slobodom, zakonika, bajki, priča, folklora, državnih himni.
Ali na Trgu se nije slavila ta Europa nego Europa u kojoj je novac, euro, jedina svetinja, a dugovi, proračuni i proračunski deficiti, banke, fondovi, financijski i gospodarski teror i grabežljivost najmoćnijih najvažniji čimbenici komunikacije. Tek kad je proslava otišla s Trga ponovno se na njemu ukazao čovjek u povijesnom europskom okružju koje je višestoljetni hrvatski zavičaj i prirodni izbor.
Sama ideja da se neku europsku državu kao što je Hrvatska prima u Europsku uniju kad za to ISPUNI UVJETE apsurdna je, jer kakvi su to uvjeti koji se mogu ispuniti za nekoliko godina!? Hrvatski narod, sa svojom poviješću i kulturom, ne može u birokratskom miljeu EU biti testiran tako što će njegov također birokratski milje zadovoljiti uvjete iz Bruxellesa. Stoga su bili uvredljivi nagovori hrvatskih i europskih dužnosnika da od 1. srpnja budemo sretni.
Toga dana doista sam bio sretan, ali zato što sam tramvajem mogao doći na Trg na kojem nije bilo ni pozornica ni dernjave te me je kao i uvijek kad ga ne muče primio u očišćeni prostor svoje bajke. Bajke koja se grana prema historijskom Griču i Kaptolu te sjevernom beskraju iza Medvednice, Jurišićevom prema istočnom, Ilicom prema zapadnom, Gajevom i Praškom prema južnom beskraju Zagreba i Hrvatske kojima europski biljeg nisu dali ni Barroso ni Rompuy, ni Milanović ni Pusićka.