Kad je Tito umro, Saddam Hussein je briznuo u plač

Kad bi se moglo vjerovati ustaškom biltenu “Viesti”, koji je služio za interno informiranje ustaškoga zapovjednog kadra, predodžba o Titu kao o nepopravljivom ženskaru dobrano bi bila poljuljana. Pod naslovom “Iz tajnog života Josipa Broza” bilten je 12. kolovoza 1944. objavio svjedočenje neimenovanog tehničara koji je 1931. vodio gradnju mosta preko rijeke Bednje, u blizini zatvora u Lepoglavi. Baš u to vrijeme tamo je robijao Tito. Evo što je dotični svjedočio:

“Osim političkih rasprava, Brozu je bila najmilija tema o seksualnim problemima... Pokraj mosta imao sam sagrađenu baraku, koja je služila kao spremište cementa i gdje mi je kažnjeni Anton Belobrajić, zidar, izrađivao betonske konzole za naslon mosta, kod kojega je Broz češće ulazio i iza zatvorenih vrata ostao dulje vremena. Ovo njegovo ulaženje u baraku postalo mi je sumnjivo, pa sam jednog dana zavirio kroz pukotinu, gdje mi se je ukazao stravičan prizor, kako Broz vrši spolni akt s kažnjenikom Belobrajićem. Nakon odlaska Broza upitao sam ga kako može imati ovako gnjusan dodir sa čovjekom, ovaj mi je stidljivo odgovorio, da nema novaca, a Broz da mu dobro plaća.”

Namjerna diskreditacija
Danas je nemoguće utvrditi istinitost tih navoda. Sigurno je jedino to da je Tito tada doista robijao u Lepoglavi i da je bio povlašten. No sa sigurnošću se može pretpostaviti i namjera ustaških propagandista da pod svaku cijenu diskreditiraju svoga ljutog neprijatelja. Ta crtica samo je jedno u nizu novih otkrića koje novinar i publicist Zvonimir Despot donosi u svojoj knjizi “Tito – tajne vladara”, s podnaslovom “Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza”, koja će za tjedan dana osvanuti na kioscima u izdanju Večernji edicije. Knjiga je temeljena na novim, ekskluzivnim materijalima iz hrvatskih, beogradskih i američkih arhiva, koji bacaju novo svjetlo na Brozov lik i djelo.

Tita su jugoslavenski mediji prikazivali na različite načine, no sve je bilo podređeno stvaranju i održavanju njegova kulta ličnosti. Kakav je on doista bio, otkrivaju nam i dokumenti iz beogradskih arhiva. Sada nema dvojbe – on je bio gorljiv ateist. Više je rasprava o tome je li bio Hrvat, Jugoslaven, nešto treće, ili sve skupa. Evo što je on o tome rekao početkom 1963.: “Ljudi se ne moraju odricati svoje nacionalne pripadnosti, ali im nitko ne mora ni naturati da budu Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci ako se oni tako ne osjećaju. Mnoge stvari treba mijenjati i u našim dokumentima.

Mi tu stavljamo čak i religioznu pripadnost, jer ona kod nas ima veliku tradiciju. Ako je netko katolik, po toj tradiciji se smatra da mora biti Hrvat ili Slovenac, a ako je pravoslavac, da mora biti Srbin. On je, u stvari, Srbin, Hrvat i Slovenac, ako se tako osjeća, a religija u tome ne treba igrati nikakvu ulogu. Dostavljali su i meni formulare u kojima se tražila religiozna pripadnost, ali ih ja nisam ispunjavao. Kako komunist može biti katolik ili pravoslavac? ... Ja živim skoro 20 godina u Beogradu i osjećam se među Srbima kao Srbin, kao što se u Hrvatskoj osjećam kao Hrvat. Ja sam Jugoslaven i ne mogu drugo biti.”

Tito nije mogao smisliti da se nekoga oslovljava s “gospodine“ i “gospođo“. Za njega su to bili tuđi utjecaji. Na Drugom plenumu CK SKJ na Brijunima 1953. ozbiljno je ukorio drugove: “Što znači to ‘gospođo’ i ‘gospodin’? To znači prošlost, to je vezano za epohu kapitalističkog sistema. Kako to onda može biti još u našoj socijalističkoj zemlji? Nije to bezazlena stvar. To i te kako može imati hrđavih posljedica. Pogledajte muziku, jazzovi trube na sve strane i našu muziku često više ne čuješ.”

Kupuju sve i svašta
Broz je čvrsto nadzirao vanjske poslove i vojsku, no u ekonomiju se nije razumio. Ljutio se zato što se plaće direktorima i službenicima povećavaju, a radničke stagniraju, što se odlazi u inozemstvo i “bez potrebe” kupuju automobili u osobne svrhe. “Ovog momenta mi u Italiji imamo 250 – 260 predstavnika raznih firmi koji tamo naručuju i kupuju sve i svašta.

Tko pušta te ljude da švrljaju po cijelom svijetu i da kupuju i ono što nam treba i ono što nam ne treba?!” grmio je 1962. “A šta da kažemo o jednom takvom apsurdu kao što je slučaj neke Žuži Jelinek?” upitao se. “Nju su poslali u Ameriku da tamo plasira 40 modela čija je izrada kod nas koštala dva milijuna. Ona je utrošila 7167 dolara, a sve skupa dobila je 717 dolara! Takvih Žuži Jelinek imate na stotine, drugovi.”

Godine 1974. Titovi su se ekonomski komentari doimali smiješnima. Te se godine u Karađorđevu raspravljalo o ekonomskom razvoju i o carinama. “Druže predsjedniče”, obratio se Titu Džemal Bijedić, “ima robe koju mi ne proizvodimo, a koju treba malo oporezovati. Na primjer, kava. Mi smo već počeli da trošimo kave točno onoliko koliko i riže – 60.000 tona kave trošimo, od predratne 2000 tona... Ako samo stavimo taksu od 10 dinara, to je 600 milijardi dinara.” Tito je na to odgovorio: “Svako neka pije jednu kavu dnevno manje...” ne shvaćajući da nije riječ o količini popijene kave, nego o punjenju proračuna.

Trojanski konj
Zato je Tito u vanjskoj politici bio kao riba u vodi. Kad se sukobio sa Staljinom, opstanak je osigurao okretanjem prema SAD-u, kojemu je Jugoslavija poslužila kao trojanski konj u politici prema SSSR-u. Tito je na takve odnose pristao u zamjenu za gospodarsku pomoć i političku zaštitu.

Zanimljivo je kako je Tita 1970. doživio Henry Kissinger, Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost: “Unatoč svim nevoljama s Moskvom, on je ostao tvrdi komunist, ali je i žestoki nacionalist... Iako je pokušao očuvati svoju komunističku vjerodostojnost, on danas potpuno svjesno ovisi o Zapadu... Dobro zna da njegov prkos Moskvi uvelike ovisi o našem održavanju ravnoteže snaga, pa ipak i dalje propovijeda nesvrstanost.”

Transkript telefonskog razgovora državnog tajnika Rogersa i predsjednika Nixona od 29. listopada 1971. govori da se Tito bojao Brežnjeva i sovjetske intervencije te da je tražio američku zaštitu. Je li se isplatila politička suradnja Tita i SAD-a? Iz povijesne građe proizlazi da je SAD do 1966. u Jugoslaviju “investirao” tada astronomske 3,5 milijarde dolara. Razlog: “Investicija je omogućila Titu da uspješno provede svoj razlaz sa Staljinom.” Ocjena isplativosti projekta: “Isplatilo se.”

Titov lik i djelo najviše su glorificirani u arapsko-islamskom svijetu. Jedan od svjedoka toga vremena, libanonski političar Asim Kanso (70), koji je već od 1957. prisustvovao Titovim susretima s najvažnijim osobama s Bliskog istoka, u knjizi kaže: “Da je Tito poživio još deset godina, Palestinci bi danas imali svoju državu.”

Prijatelj Saddam
Libanonac Abdel Al Majid Al Rafi (81), pak, bio je jedan od najbližih suradnika Saddama Husseina i dobro se sjeća odnosa Tita i bivšeg iračkog predsjednika. “Njih dvojicu vezivala je ista ideologija, ali i neraskidivo prijateljstvo”, kaže Al Rafi te otkriva da je Saddam plakao kad je čuo za Titovu smrt.

Već iz ovog kratkog pregleda zanimljivosti jasno je da su ljubitelji povijesne publicistike dobili vrhunsku poslasticu, a povjesničari novu vrijednu građu za proučavanje Josipa Broza Tita.