Kad je vođa oporbe drugi po redu negativac, to je znak za uzbunu u društvu

Sigurno vam je poznato ono stanje kad pomislite: „Joj, da mi se na koju minutu uvući u tu glavu i shvatiti što se u njoj događa…“ I ne bi bilo čudno da je mnogima koji promatraju hrvatsku politiku, pa makar i usput, pokoji put zasvijetlila upravo takva misao u trenutku u kojemu im je pogled zapeo na nekome od ljudi čija lica dominiraju oporbenim dijelom političke scene.

Građani koji žele da na sljedećim izborima HDZ padne, a SDP pobijedi i preuzme vlast, ali racionalno promatraju događanja i ljude koji su u oporbi, možda su se koji put, u diskreciji vlastita uma, bavili pitanjem: Može li ovakva oporba biti rješenje hrvatskih problema, ako je ona sama postala problem?

Hrvatsku oporbenu scenu danas, nažalost, dobro ocrtava nedavna slika iz Sabora koja izgleda ovako: oporbeni zastupnici udaraju iz sve snage po saborskim klupama, topću nogama, mašu rukama, pjene se… jer im predsjednik Sabora Gordan Jandroković nije omogućio stanku odmah čim je zatražena, nego je rekao da će stanka biti nakon što završe s replikama koje su već počele; šef HSS-a Krešo Beljak, koji je stanku zatražio, odjednom skače iz klupe i uzurpira govornicu s koje ga Jandroković pokušava otjerati jer je prekršio Poslovnik; zastupnik SDP-a Gordan Maras nešto dovikuje iz klupa, ali ne razaznaje se što jer u isto vrijeme viču Mostovci Nikola Grmoja i Božo Petrov, a ostali i dalje udaraju po klupama; nakon toga stiže i Petrov za govornicu, uzurpira je i viče na Jandrokovića; cijelo to vrijeme “živozidaš“ Ivan Pernar polaganim hodom kreće se kao snimatelj filmske scene, oko i ispred njih, slušalica mu izviruje iz uha, sa svih ih strana snima mobitelom i taj djetinjasti cirkus izravno prenosi svojoj publici na Facebooku! Čisti nadrealizam! Diktat misli bez kontrole razuma.

Ne radi se ovdje o tome da Sabor treba bi steriliziran kao inkubator u koji ne smije ništa prodrijeti da ne bi ugrozilo život koji se pokušava sačuvati. Ne radi se ni o tome da se zastupnici ne smiju svađati, vikati, pa i udarati po klupama, blokirajući nepodnošljivom bukom rad. Ne, o ničemu takvom se ne radi. Radi se o razlogu zbog kojeg se to dogodilo. Riječ je o tome da je toga dana Sabor pucao po šavovima zbog tehničke stvari. Riječ je o tome da je od svih problema koji Hrvatsku razdiru i u konačnici dovode do masovnog iseljavanja, i zbog kojih se vrijedi „potući“ s HDZ-om, oporba izabrala stvoriti dramu zbog jedne obične stanke koja im je, k tome, bila – odobrena. Radi se o tome da ovakvim potezima oporba, koja bi trebala sebe predstavljati kao kvalitativni iskorak u odnosu na vlast, dodatno slabi društvo, pridonoseći ozračju besperspektivnosti koja ljude navodi da potraže kofere koje su spremili u garaži i odsele što dalje... Prođimo kroz oporbu i pogledajmo što se to s njom događa.

Video: Patrik Macek/PIXSELL

SDP U POTRAZI ZA SOBOM

Davor Bernardić u najnovijem je Crobarometru drugi najomraženiji političar. Negativno ga doživljava čak 52 posto građana. Ispred njega je Andrej Plenković, s 55 posto „negative“, ali to je očekivano jer premijerska pozicija i popularnost nisu sestre blizanke. No, kad je vođa oporbe u jednoj od relevantnijih rejting-ljestvica drugi po redu „negativac“ to je simptom zabrinjavajućeg stanja u društvu. Po nekakvoj logici, oporba bi, naime, trebala nositi nadu da može biti bolje i da ima rješenja. Rejting Davora Bernardića pokazuje da je SDP svojim vrludanjima i predugom potragom za identitetom nestalim u vrijeme Zorana Milanovića – ubio nadu. SDP je prečesto znao izdati očekivanja vlastitih birača. To je moralo kad-tad doći na naplatu. Recimo, Istanbulska konvencija, kojom sad pokušavaju istjerati na tanak led HDZ i Plenkovića, mogla je odavno biti ratificirana da su to napravili kad su bili na vlasti jer imali su mehanizme odlučivanja i dovoljan broj ruku u Saboru. Milanović ju je kao premijer potpisao, ali je nikad nije uputio na ratifikaciju u Sabor. Da je SDP to tada učinio, pak, dao bi snažan dokaz da se zauzima za neke svjetonazorske principe stvarno, a ne ponajprije deklarativno te da je spreman preuzeti odgovornost i uvesti ih u društvo… No, tada im Istanbulska konvencija nije bila zanimljiva jer još nije bila u središtu svjetonazorskog sukoba u društvu.

ŽIVI ZID ŽIVLJI NEGO IKAD

To što je Živi zid, stranka koja uopće ne želi doći na vlast i to javno deklarira, trenutačno treća politička snaga najviše razotkriva – SDP. Jačanje Živog zida i skok na gotovo 12 posto stranke koja politiku doživljava kao komedijaški video blog poraz je socijaldemokrata i Davora Bernardića. I ne, ovoga puta, nije odgovoran Milanović, jer njega nema. Za sadašnje jačanje Živog zida odgovoran je Bernardić sa svojim timom. Oni jednostavno ne uspijevaju biti uvjerljivi. Čak i velike akcije, poput Istražnog povjerenstva za Agrokor i zahtjeva za izglasavanjem nepovjerenja Vladi, nije pridonijelo uvjerljivosti. Među biračima koji žele pad HDZ-a s vlasti značajan dio očito ne prepoznaju SDP kao važnu stranku koju se isplati poduprijeti. Razočarani i vođeni logikom „što gore – to bolje“ spremni su staviti ulog na Živi zid, jer što god time izgubili, misle da neće izgubiti ništa vrijedno. Odnosno, ne misle da bi im ulog na SDP donio nešto bitno više od – ničega. Živi zid je protestna stranka i živjet će dok god razlozi zbog kojih su nastali postoje. Odnosno dok se ne pojavi osoba, stranka, program, ideja, ekipa…, tko god ili što god to već bilo, koja će ih uvjeriti da zna, može i hoće. Politika Živog zida je jednostavna – provocirati velike stranke, što češće ponavljati riječi poput lopovi, krađa, pljačka…, ne priklanjati se nikad nikome, govoriti ono što egzistencijalnim problemima ubijeni ljudi žele čuti, usput to snimati i odmah emitirati… Preuzeti odgovornost da se loše stanje promijeni nije njihova opcija. Tada bi se vidjelo znaju li, mogu li i hoće li, a to je – sklizak teren. Lako je slomiti nogu…

KUD’ VODI OVAJ MOST…

Vrhunac popularnosti Mosta odavno je prošao, a otkako je ta stranka iz vlasti potjerana u oporbu ostavlja dojam da joj se politika svodi na osvetnički pohod na Andreja Plenkovića koji ih je iz vlasti bacio u oporbu. Osim grmljavine koju stvara Nikola Grmoja, i povremeno Miro Bulj, iz Mosta sve do ovih dana nije stizalo ništa što bi ih odmaknulo od osvetničke retorike. Za promjenu, sad su uputili u proceduru dva zakonska prijedloga iz područja pravosuđa, što je jedini način da stranka ukaže kakvu politiku smatra korisnom. Šef Mosta Božo Petrov treći je po negativnom rejtingu. Takvim ga doživljava 51 posto građana, otkrio je najnoviji Crobarometar. Iako se perjanicama Mosta može činiti da rade dobro, jer ima ih u medijima, ne šute nego oštro kritiziraju vladajuće, očito je da građani to tako ne vide. Prije će biti da ih doživljavaju kao još jedne među bukačima, koji se, uz to, ne mogu pomiriti s time da su odbačeni, pa im politika prečesto podsjeća na rat s bivšom ljubavi.

BELJAKOVA POLITIKA SVEDENA NA TRGOVANJE

Što reći o Kreši Beljaku, predsjedniku koji mijenja ideološki profil svoje stranke, seleći je iz tabora demokršćana u, kako je rekao, progresivne liberale, i to članstvu i vodstvu objavljuje kroz medije? Sigurno je jedno - dobar je trgovac. HSS ima bijedan rejting od 2,2 posto, ali u Beljakovim rukama to su postale zlatne poluge. Opstane li sporazum s SDP-om o zajedničkom izlasku na izbore, Beljak će imati pet-šest saborskih zastupnika, a jedino što je u taj dogovor donio je kemijska olovka kojom ga je potpisao. I taj ugovor govori puno stvari o današnjem SDP-u, stranci koja nema hrabrosti krenuti sama, junački, borbeno, samopouzdano promovirajući i braneći društvene vrijednosti koje drže važnima. No, vratimo se HSS-u i njegovu zaokretu. HSS je svojedobno, prisjetimo se, uz potporu Katoličke crkve, tražio zabranu rada trgovina nedjeljom. Bila je to velika akcija. Danas Crkva ponovno problematizira tu temu i traži da Sabor zabrani ili barem drastično ograniči trgovanje nedjeljom. Hoće li „progresivni liberali“ u HSS-u biti protiv, jer, pojednostavljeno rečeno, liberali se principijelno protive državnom intervencionizmu na tržištu? Hoće li „progresivni liberal“ Beljak reći „tko šljivi Crkvu“ i nakon toga kroz medije obavijestiti stranku da je ukinuo i tradicionalni HSS-ov slogan – Vjera u Boga i seljačka sloga?

OD TOG GLASA 
– GLASA ČUTI NIJE

Manje od jedan posto, odnosno bezvrijednih 0,7 posto, toliko vrijedi projekt Anke Mrak Taritaš i Vesne Pusić. Dakle, ništa. I nije to ona priča da svakom novom projektu treba vrijeme da zaživi, jer njih dvije su veteranke, iza sebe imaju „stoljeće“ političkog djelovanja, ministarske mandate, saborske mandate, i one su s pozicije poznatih političarki dale vizualni identitet stranci Glas koju su osnovale nakon što je HNS stupio u odnose HDZ-om. Očito je, međutim, da to nije dovoljno, očito je da njihov osobni rejting nije onakav kakvim su ga možda doživljavale dok su bile u HNS-u i očito je da je to još jedna strančica koja će dati doprinos mrvljenju ionako razmrvljene političke scene. I spomenute veteranke vole se promovirati kao zagovornice brze ratifikacije Istanbulske konvencije, zaboravljajući pri tom da je HNS, u kojemu su tada bile, bio strateški partner u SDP-ovoj vladajućoj koaliciji, koji je mogao s te pozicije pritisnuti većeg partnera da ratifikaciju izvedu odlučno i brzo. No, lakše je biti principijelan kad si u oporbi…

POZOR, POZOR! TRAŽE SE NEOVISNI ZA HRVATSKU...

Stranka Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih potpuno je nevidljiva. Kad nema ustaša, partizana, maršala Tita i sličnih duhova iz prošlosti oni ne znaju što bi. Njihovo je osnivanje doživljeno kao zametak revolucije koja će srušiti Plenkovića i oslabiti HDZ, no, ne samo da se to nije dogodilo, nego su oni naprosto nestali. Dosad nezabilježena brzina isparavanja…

IDS JE HRVATSKA ILI IPAK…?

Stranka koja neprikosnoveno vlada Istrom otkako smo uveli lokalnu samoupravu ponaša se uobičajeno, što znači da ne pokazuje previše interesa za Hrvatsku, ako to nije povezano sa specifičnim interesom Istre. Budući da IDS uvijek može računati a će u Istri osvojiti dva-tri zastupnička mjesta u Saboru, njihov je trgovački potencijal značajan. I to je sve...