Kad politika struku podredi svojim interesima, padaju nevine žrtve, čak i mala djeca

Izljevi bijesa na socijalne radnike zbog još jedne tragedije na krhkoj obiteljskoj pozornici postavljaju standardna pitanja o ulogama struke i politike u takvim tragedijama i o podjeli odgovornosti između sistema i pojedinca. Odgovori se još čekaju, kao i u sličnim prijašnjim tragedijama. Prvo treba provesti istragu unutar socijalne struke da se otkrije ono što bi se trebalo znati o bolesnim mjestima u osiromašenoj državi, a onda bi začarani krug trebalo zatvoriti novim zakonom, da vlast ima alibi što nije bila na mjestu nesreće.

Čekajući Godota, ništa se veliko ne može dogoditi. Tako se to rješava u svim kastinskim sustavima: upleteni će oprati ruke i uzeti potrebnu distancu, da ne izgube položaje; objesit će, bude li nužno, pokojeg Pedra, namjesti li se nekim preemotivnim reakcijama, a svi će zajedno brzo zaboraviti što je bilo, do neke sljedeće socijalne drame i novog pomanjkanja društvene brige. U sve većoj oskudici teško je, na žalost, isključiti da krhko društvo neće u nekim drugim prilikama doživjeti novi pad pojedinaca sa svoje margine, a mobilizirat će se tek kad se ponovi nesreća, tj. kad bude kasno. Tako se stvara i održava crno-bijela slika o nevinim žrtvama u teškim porazima društva.

Napetost je izašla iz boce, kao rijetko kada. Težeg slučaja od umiranja jedne napuštene ili zapuštene djevojčice za poplavu kolektivnih emocija nije moglo biti: majka je, prema prvom opisu, nasmrt pretukla vlastito dijete, nasilni otac nije bio u stanju pomoći ni djetetu ni supruzi ni sebi, a u tom su se tamnom labirintu pogubile i socijalne službe, da sve bude najgore. Javnost živi s mišljenjem da su svi dionici iz toga nesretnoga lanca kobno griješili i da sistem nije funkcionirao. Mogu se različiti akteri i teže međusobno tužakati; jedno nevino stvorenje neće vratiti u život da može dignuti optužnicu protiv svih, počevši od uže i šire okoline koja je bila ravnodušna na njeno stradanje do (naj)viših autoriteta koji nisu dobro podesili signale ili ih nisu čuli. To je jedina prava realnost; sve drugo su subjektivne interpretacije, povrijeđene taštine ili karijerne brige.

VIDEO: Dirljive poruke, svijeće i igračke na ogradi bolnice u Klaićevoj za preminulu djevojčicu

Video: Emica Elvedji/PIXSELL - Ilustracija

Ovo što živimo, ne samo u Hrvatskoj, a u Hrvatskoj uvećano za potrese, nije normalno ni u kojem smislu: osjetljivost dostiže najviše razine, i pogođenog pojedinca, i nemirnoga društva, da nije teško aktivirati okidače. Kad se prst Zla uperi na jedno nemoćno biće, ovisno o onima koji ga nisu dovoljno (za)štitili, onda takva smrt postaje teret za sve, kolektivni ispit savjesti, zajednička drama, ako ne i zajednička tragedija. Zato je bolje da se javljaju pretjerane, pa i histerične reakcije, nego da se ne javlja ništa. Istini treba mirno pogledati u oči: bijeda je ubila djevojčicu, bijeda koja može biti i majka i otac nasilja, isto kao i bogatstvo, samo na drugi način; toliko još drugih života može biti ugroženo zbog istih socijalnih razloga i u sličnim okolnostima. Cijelo se društvo, opravdano, diglo na noge, i pozvani i nepozvani, ako itko može biti nepozvan u izražavanju gnjeva.

Djevojčica nije morala umrijeti jer nije bila bolesna, osim što je živjela, očito, u bolesnoj sredini; umrla je od ozljeda koje joj je nanijela rastrojena majka, uz pomoć, kako se čini, oca koji je bio kvasac nasilja u obitelji. Klasična priča o bijedi tranzicijskog društva i njegovih marginalnih grupa. Mogla bi se o tome ispisati psihološka drama, socijalni roman, a možda i kriminalistički triler. Jer, malo dijete, svima drago kad je to postalo prekasno, živjelo je u udomiteljstvu, dok je nadležne državne službe nisu vratile biološkim roditeljima. Da nije bilo takve odluke – neoprezne, prerane, nepromišljene? – jedno bi malo stvorenje bilo živo. Uvijek je tako bilo kad se o djeci radilo: ne postoji pravda nemoćnih.

Sve najgore je učinjeno: povratka nema, nikome: što dalje? Hrvatska je, prema mjerilima razvijenosti, bogata među siromašnim zemljama, od kojih je udaljena, a siromašna među razvijenim državama, s kojima dijeli i prostor i sudbinu. Teško je očekivati da će moći pokrivati sve svoje socijalne potrebe koje se mogu samo povećavati: s potresima i s pandemijom vjerojatno će rasti broj očajnika koji neće moći biti sami sebi socijalni skrbnici. Država dijeli, možda i više nego što ima, svakako manje nego što osiromašeno pučanstvo treba. Kad je o očekivanjima od države riječ, Hrvatima je teško prihvatiti da ne mogu zaspati u socijalizmu, pa da sanjaju da svi imaju koliko im treba (kako su i Kristovi učenici htjeli dijeliti prije Karla Marxa), a probuditi se u kapitalizmu, da imaju manje nego što zarade. Nema sistema koji ljudima osigurava sve; ostalo je stvar izbora.

Nije lako biti pravedan u oskudici. Moralo bi se odati priznanje našoj Vladi što je slabijim umirovljenicima podijelila odštetu za COVID-19 da nije birala vrijeme: zaraza pustoši 15 mjeseci, a poštari će s naknadom doći 15 dana uoči izbora. Otkrića iz klase crnoga labuda! Mogla je to učiniti i prije, uoči Božića i Nove godine, tad je drugi val bio na vrhuncu; mogla je to učiniti uoči Uskrsa, kad se podizao treći val: u katoličkoj zemlji božićnica i uskrsnica izazvale bi dodatnu radost. Političke stranke tim darovima privlače birače; može li država izgubiti na autoritetu kad javni novac dijeli prema političkom kalendaru? Umirovljenike je najlakše razumjeti: njima se svaka kuna računa pa je dodatak dobar u svako političko doba. A i vlast se može razumjeti; njoj su izbori najveći blagdan.

Dijalektika vlasti kruta je i nemilosrdna, na račun slabijih, obično. Ako država ne obavlja korektno svoju funkciju socijalnog korektora, tržište postaje surovo i nepravedno; a ako država sputava tržište i ako se upleće u gospodarske tokove, može zakočiti poluge razvoja pa će moćni uzimati i ono što im ne pripada. Hrvatska je na tome pokrenula novu polemiku. I Amerika se na tome podijelila između Trumpa, koji je fetišizirao tržište, i Bidena, koji vraća državu u gospodarski život. Hrvatska nema američke milijarde dolara da se može s jednog sistema raspodjele prekopčati na drugi; ona ovisi o europskoj pomoći i o svojoj pameti, ako će je dobro aktivirati da do izražaja dođe bogatstvo različitih mišljenja. Koliko je loše kad je država svemoćna, jer bi svima drugima vezala ruke, toliko loše može biti kad je država nemoćna, jer svi drugi djeluju kao država u državi. Između vlasti i bezvlašća ima stotinu različitih stupnjeva djelovanja države da se ljudi osjećaju slobodni i zaštićeni a da nisu uplašeni i blokirani.

Gdje je u Hrvatskoj država kad se u Zagrebu stotine ljudi okupljaju u središtu grada, kršeći pravila koja je sama postavila? Ako mladima treba omogućiti da uživaju, da ne trunu u izolaciji, onda to treba tako odrediti. Kad nešto odluči, država o tome više ne pregovara; ako donese krivu odluku, onda će je promijeniti. Ako se u Splitu može slaviti 10. travnja, kao da je tog dana Dalmacija vraćena Hrvatskoj, onda to treba ili dopustiti, da znamo koje je vrijeme, ili zabraniti, da se zna koje vrijeme nije nastupilo.

Jedan od velikih etičara među piscima, Georges Bernanos, lijepo je rekao: „Nije pravilo to koje nas čuva, mi smo ti koji čuvaju pravila“. Hrvatska ima Ustav koji je preuzeo sve demokratske stečevine modernih država; njega se treba držati kao pijan plota, ne zazivati represiju, nikome ona nije donijela sreću, nego uvoditi ustavom ustanovljeni red. To je uloga države: ne da guši ljude, nego da im omogući da slobodno dišu.

Mijenjati zakon ne može biti jedini odgovor države kad se u društvu pojavi visoka temperatura. U potpunijoj dijagnozi može biti nešto gore od vanjskih simptoma bolesti, što otežava i boljim zakonima da zažive: jesu li pravi ljudi na pravim mjestima? Bez struke, politika ne može funkcionirati. „Željezo se – kako kaže nobelovac Czeslaw Milosz – ne može kovati bez kovača“. Svuda je tako, u medicini, u zdravstvu, u bankarstvu, u novinarstvu… Ali, kad se politika infiltrira u struku, ili kad podredi struku svojim interesima, štetu će imati i struka i politika. Kad struka u pitanju vlastite autonomije padne na ispitu, uvijek prvo izaziva pitanje: je li bila dovoljno stručna? A kad politika pere ruke, skriva odgovor da je ona odlučivala koga će zaposliti i da je to išlo po ključu, a ne u slobodnoj konkurenciji. Socijalne službe i nisu najbolje mjesto za sinekure; plaće nisu ministarske, a posao se mora nositi doma, u glavi i u srcu: one lome teške slučajeve, ali i teški slučajevi lome njih.

Socijalne bi radnike trebalo potpuno razumjeti kad se brane od kolektivne krivnje kad ne bi odbacivali sa sebe svaku krivnju. Struka, ne samo socijalna, može doživjeti dvostruku degradaciju, ako se prepusti politici: da i sama postane politika a da je politika iskorištava više nego što je plaća; ili da se lako odrekne stručne autonomije, u ime političkih ciljeva, i ne ostvari ni jedno ni drugo. U Hrvatskoj se poslije svakih izbora cijele grane dijele kao ratni plijen među pobjednicima, da pretorijanci ne bi bili gladni kruha. Kad čir pukne, „čistka“ bi bila najnepopularnija metoda rješavanja problema; nekoliko ljudi promijenilo bi radno mjesto: što će pravna država dobiti ako ne promijeni nešto u sistemu koji podmazuje stranačku državu? Netko je postavio, ili izabrao, za voditelja socijalne službe čovjeka koji može reći da se dvoipogodišnje dijete moglo samo tako raniti! Nezadovoljne građane najlakše bi zadovoljilo da dobiju neki veliki „skalp“ pa da se nastavi po starom. Kad netko uđe u sistem, zaštićen je sve dok se oko njega ne stvori loša atmosfera da ugrožava svoje pokrovitelje, stranačke i političke. U našoj se politici ovrha odgađa sve do bankrota. Nije japanski ministar prometa upravljao lokomotivom da je morao dati ostavku nakon sudara vlakova; upravljao je sustavom u kojem je došlo do sudara. Ako se u zatvor išlo zbog zapovjedne odgovornosti u ratu, u miru bi se zbog zapovjedne odgovornosti mogla izgubiti funkcija.

U nas je to prije 20 godina učinila ministrica zdravstva Ana Stavljenić-Rukavina, prva, posljednja i jedina; njezin slučaj prestao je vrijediti kao moralni primjer u politici, čak i njoj samoj. Norveška je premijerka prije koji dan kažnjena jednom hrvatskom ministarskom plaćom zato što je za 60. rođendan okupila 13 prijatelja. Tko joj je kriv što nije rođena u Hrvatskoj: mogla bi pozvati nekoliko stotina gostiju na otvorenom prostoru, a mogla bi – ako joj je do toga – da oko nje slave i Kvislinga. I on je Norvežanin, pa sve o istom trošku. Ne otkriva mudri Ivo Andrić toplu vodu kad govori o „kamenu koji može sam tonuti“; u nas ima kamenja koje nikad ne tone! Slabima ništa ne treba dodavati da se nađu na dnu: dok tonu, obično uzaludno u državi gledaju pojas za spašavanje; tko se zna na vrijeme snaći, može spasiti karijeru, neki da ne budu gladni kruha, a neki da imaju za kolače. Našlo bi se elemenata uhljebništva u svakoj socijalnoj drami, u pozadini ako ne u prvome planu: je li slučajno šef prozvane službe morao biti član gradskoga vijeća, s liste koja daje najveće šanse za promociju?

Kad god se pojavi teži socijalni slučaj (blaži prolaze nezapaženo), redovito se otkriva da se netko zatekao na zapovjednom položaju, više po liniji političkih veza nego stručne biografije. Treba razumjeti osjetljivost socijalnih radnika; nisu oni kolektivni „uhljebi“, još manje „ubojice“: trebaju li to ikome dokazivati na sudu? Ali, ako će i oni bolje gledati, naći će i oni u svome dvorištu i kojekakvih uhljeba. Politika hoće imati svoje ljude i na stručnim mjestima, pa i nestručnjake, ako je stvar političkog zadovoljstva u kući. Sistem uhljebništva u ovoj zemlji sasvim dobro funkcionira. Tko više govori o tome kako je u splitskom staračkom domu vladao čovjek koji je prije toga vodio stranačku vlast u susjednom gradu.

Formirana je komisija da sve zataška. Hrvati su dugo u stanju depresije; zaraza i potresi guraju ih još dublje. Tu je epicentar socijalnih potresa, sadašnjih i budućih. Površinskim zahvatima neće se doći do korijena krize; uzalud je oko toga kružiti novim zakonima kao mačka oko vruće kaše. Našli smo se na Rodosu: kad će skakati atleti koji mogu preskočiti zadanu visinu!