Kad Pusić bude opet siguran

Predsjednika Građanskog odbora za ljudska prava Zorana Pusića fizički su napala dvojica muškaraca u nedjelju navečer na Zelenom trgu. Zeleni je trg u širem centru Zagreba i osvijetljen je čak i noću. Pusić je policiji prijavio taj slučaj, u kojemu je metom bila i njegova supruga, izvrijeđana izrazima koje radi pristojnosti nećemo navesti.

Od tada se kroz medije vuče neobična polemika o tome je li Pusić odmah prijavio sve elemente važne za policijsku procjenu toga napada, je li jako ili nimalo ozlijeđen, jesu li napadači bili samo pijani ili su se fizički obračunali s nekim tko drukčije misli. S obzirom na Pusićev angažman u Građanskom odboru i na činjenicu da je takvim fizičkim napadima bio izložen u nekoliko navrata prije, tijekom 90-ih, malo je prostora za dileme. I za zavaravanje da se taj slučaj tiče samo Zorana Pusića, alkoholiziranih napadača i  PU zagrebačke.

Previše je znakova naelektriziranosti društvene klime da bi se moglo reći kako je sve isto kao prije mjesec dana ili pola godine. Jer da jest, nezadovoljstvo sadržajem jedne televizijske emisije nastavilo bi se debatom u drugoj emisiji, a ne bi se dogodilo da vrh zakonodavne vlasti debatira o sadržaju programa javne televizije. Posljedice su pak puno dalekosežnije od toga hoće li ili neće biti smijenjen jedan televizijski voditelj, ili i sam ravnatelj.

Upetljavši se tamo gdje joj nije mjesto, politika si je zavezala ruke u polju u kojem bi se i te kako trebala angažirati. Kad je stvar otišla predaleko i previše počela sličiti običnom pokušaju osvajanja vlasti u najutjecajnijem mediju, povučeno je rješenje o poreznom zaduženju televizije. Drugim riječima, kad se previše zaplela na pogrešnom mjestu, država se radi prividne ravnoteže povukla iz zone u kojoj je nezamjenjiva  iz vladavine prava.

Što se događa Hrvatskoj, mogli bismo se upitati i u povodu sadržaja presude gospićkog suca, koji je s neshvatljivom tolerancijom obradio seksualno nasilje nad američkom košarkašicom. U isto bi pitanje stao i slučaj građanina srpske nacionalnosti Svetka Mlinara, koji si je sam skonačao život nakon što mu nisu povjerovali da je bio napadnut i zlostavljan zbog svoje etničke pripadnosti. Ili pak slučaj Dušana Vidića, ubijenog u zadarskom zaleđu prošlog ljeta, u okolnostima koje ni do danas nisu razjašnjene.
Društvena klima dodatno je naelektrizirana nakon uhićenja generala Gotovine, što potvrđuju prosvjedni skupovi.

Po jednom tumačenju, to je očekivana reakcija, pa se čak sa svojevrsnim razumijevanjem gleda na javnu suzdržanost Vlade i premijera. Prema tom tumačenju, saborska je rasprava nakon sporne Latinice otišla mimo dogovora u Klubu zastupnika HDZ-a, pokazavši da Sanader ima unutar stranke jaku oporbu, po drugima da Sanaderu trenutačno odgovara Hebrangova oštrina.

Kad vrijeme malo odmakne i ako se Zoran Pusić ne bude mogao sigurno kretati, vidjet će se nije li u pitanju nešto opasnije od odnosa u vrhu HDZ-a i trenutačnog povijanja raspoloženju masa. Vidjet će se je li HDZ doista u stanju potisnuti nacionalistički radikalizam ili mu se ispod površinske maske, sada kad smo napokon dobili pregovore s EU, u dubini duše i sam priklanja.

Raspoloženje iz sabornice brzo se i lako prenosi na ulicu, gdje međutim nema govornice i mikrofona, nego se na neistomišljenike ide silom. Premijer je nedavno rekao kako mu je od osobne popularnosti važnije da bude respektiran. Političarima koji tako misle sad je prilika da to dokažu, javnim govorom protiv netolerancije. I da tako indirektno spriječe neko novo nasilje.