Kad god su odnosi između Hrvatske i Srbije bili koliko-toliko dobrosusjedski, i položaj Srba u Hrvatskoj bio je zadovoljavajući. Upravo zato pripadnici srpske nacionalne manjine i danas se sa sjetom sjećaju vremena od prije desetak godina i onoga čuvenoga “Hristos se rodi” Ive Sanadera.
Tada im je, kažu, bilo puno bolje. Danas, 25 godina od početka Domovinskoga rata i više od 20 godina od Oluje, ponovno svjedočimo zapaljivim izjavama političara. Sve to uvijek prvi na svojoj koži osjete pripadnici nacionalnih manjina. Tada i mediji odigraju svoju ulogu pa se tako mogu pročitati i tekstovi u kojima se kaže da je položaj Srba u Hrvatskoj danas identičan položaju Židova u vrijeme Hitlerove Njemačke!
– Jednako su mi mrski oni koji veličaju četnike kao i oni koji su za ustaše. To nikome nije donijelo dobro. Niti je itko od naroda razmišljao ikada o ikakvome ratu. Da nije bilo rata, svi bismo bolje živjeli, ja bih imao kuću i apartmane i puno više novca. Vjerujte, nitko u narodu ne radi nikakve probleme vezane uz nacionalnost. Srbi i Hrvati žive zajedno s istim problemima, ali političari, kada im zatreba, uvode razdor – kaže nam Petar Kunić iz Zagorja Krnjačkog koji je prije Domovinskog rata u svojoj kući na magistralnoj cesti D1 imao restoran.
– Bez obzira na sve, danas nema sukoba zbog nacionalnosti, niti Srbi kao nacionalna manjina u Krnjaku ili Vojniću imaju nekih problema. Ja i oni koje znam ne osjećamo se kao građani drugog reda. A i zašto bismo, ovo je naša država. Svi imamo iste probleme, a oni nemaju veze s nacionalnosti – dodaje Vlado Mihailović koji se u Krnjaku bavi poljoprivredom.
Srećemo ih u središtu općine i obojica iznenađeno pitaju zašto ih to pitamo kada već odavno nema nikakvih problema među stanovnicima.
– Ako se neke neugodnosti i dogode, zakuha ih politika. Kao na nedavnim obljetnicama. Vjerujte, puno njih na obljetnice ide samo u političke svrhe. Rijetkima je zaista stalo do žrtava. S druge strane, treba procesuirati one koji su ubijali. Primjerice, tri su hrvatska policajca ubijena na dužnosti na početku rata u Krnjaku i njihove ubojice treba naći i kazniti. Oni su krivci, ne cijeli srpski narod, i morali bi odgovarati za to, svi ovdje tako mislimo – kažu nam mještani Krnjaka.
U Krnjaku, općini u Karlovačkoj županiji u kojoj Srbi čine većinu u ukupnom broju stanovnika, umjetnost je, kaže načelnik Dejan Mihajlović, naći pravu mjeru kada je u pitanju obilježavanje mjesta stradanja i Oluje.
– Oluja je legitimna akcija, no u to vrijeme domicilni je narod u Krnjaku ostavljao svoje domove i odlazio u nepoznato i to izaziva neugodna sjećanja. S druge strane, istina je i da je narod iz Bosne odlazio iz svojih kuća u nepoznato i sigurno je da im je to bila velika trauma koje se sjećaju i danas kada žive u ovim krajevima. Sve to treba izbalansirati, razumjeti, poštovati i ići dalje u životu. O svemu tome treba razgovarati i to se više nikada ne smije ponoviti – ističe Mihajlović.
On je primjer mladog političara koji se prije bavio poljoprivredom u svom OPG-u. I danas, nakon načelničkih poslova, odlazi u staju i s obitelji se brine o 35 grla stoke. Jednako je, kaže, prolijevao mlijeko po cesti kao i Hrvati prije nekoliko godina kada su prosvjedovali protiv sramotno male otkupne cijene mlijeka.
– Školovao sam se u Karlovcu, Beogradu, Bačkoj Palanci i Novom Sadu. Svašta sam prošao, ali istina je da nikada nisam imao problema u bilo kojem segmentu života u Hrvatskoj zato što sam Srbin. Kada sam u ratu bio u Srbiji, nisam je doživljavao kao svoj dom, prije sam tamo bio građanin drugog reda, a ne u Krnjaku i Hrvatskoj.
Diskriminacija se osjeća pri zapošljavanju u javnim, državnim institucijama, šumarijama, županijskim uredima, gdje se vrlo često manipulira s nacionalnim manjinama. Dakle, na boljim i primamljivijim radnim mjestima, gdje je i konkurencija puno veća.
Stambeno zbrinjavanje, stanarska prava i konvalidacija staža za srpsku nacionalnu manjinu sporije se rješavaju, ali država je po tom pitanju ionako spora. Također, Srbi se pri glasovanju osjećaju nelagodno u sredinama gdje su manjina kada moraju uzimati ružičaste listiće, tako da bi bilo bolje da imaju listiće iste boje kao i ostali. No, po drugim pitanjima nikakve diskriminacije nema, ljudi zajedno žive i rade, vesele se, plaču – u dahu kaže Mihajlović koji je i povjerenik SDSS-a za Karlovačku županiju.
Na istoku Hrvatske, među vukovarskim Srbima, teško je pronaći sugovornike koji bi govorili o toj temi. Spremni su, kako kažu, razgovarati o mnogo toga, ali ne žele da im se objavi ime i prezime. O fotografiranju da se i ne govori. Govoreći o položaju srpske nacionalne manjine na istoku Hrvatske, kažu da već godinama nema nekih većih međunacionalnih problema. Pri tome izuzimaju slučajeve razbijanja dvojezičnih ploča koje ni danas ne stoje na pročeljima zgrada u Vukovaru.
– Živim normalno i nemam nikakvih problema zbog svoje nacionalnosti. Činjenica je da danas i Srbi i Hrvati žive loše i da i jedni i druge odlaze u potrazi za poslom – kaže nam Marko Purić iz Vukovara.
Ukazuje i na niz primjera koji dokazuju da je međunacionalna slika u Vukovaru puno bolja nego što je mediji prikazuju. Podsjeća na vukovarsku adu gdje se kupaju svi, Veleučilište u Vukovaru gdje nije bilo problema, kao i niz pozitivnih primjera u sportu. Danas je uobičajeno da prijateljske nogometne utakmice igraju klubovi iz “hrvatskih” i “srpskih” sela.
– Malo zategnutije bude pri obilježavanju nekih datuma ili nakon što su razbijene dvojezične ploče. Smeta mi što se Srbima ne dopušta, iako to zakon nalaže, da budu postavljene dvojezične ploče. Problemi se najviše osjete pri zapošljavanju, pri čemu su Srbi u podređenom položaju i ne mogu do posla u državnim institucijama. Prinuđeni su raditi slabije plaćene poslove – kaže Purić.
Zlatar iz Borova Rajko Lukić kaže da, kada se govori o Srbima u Hrvatskoj, ima više priča. Prema njegovim riječima, jedno su Srbi iz istočne Slavonije, drugo Srbi iz Baranje, treće Srbi iz Like, Korduna i Banovine, a četvrto Srbi iz Zagreba ili Istre. Kaže da on nema problema što je srpske nacionalnosti, ali i da zna osobe koje su nailazile na razne neugodnosti radi potpisa, slike na telefonu ili zato što su u pekarnici tražili “kilogram hleba”.
– Nacionalnih problema je sve manje i situacija je puno bolja nego prije desetak godina. Najveći problem svima je posao i činjenica da ovdje država ne ulaže. Samim time ljude je lako zapaliti, čega su političari svjesni i to naveliko koriste. Pomažu i pojedini mediji tendencioznim izvješćivanjem ne razmišljajući o posljedicama – kaže Lukić.
Dodaje kako se mladi danas druže, zajedno izlaze, ali i da je situacija daleko od idealne. Prema njegovim riječima, duboke rane se najbolje vide u vrijeme nekih obljetnica ili kada netko razbije dvojezične ploče pa atmosfera u cijelome gradu nekoliko dana bude drukčija.
– To se osjeti u zraku. Poslije par dana opet se sve normalizira – objašnjava Lukić i nastavlja: – Svakako da je puno lakše biti Srbin u Zagrebu ili Istri nego nama na istoku. Najteže je ipak Srbima na Kordunu ili u Lici. Samo oni znaju kako žive. Znam samo da mi nismo nigdje prispjeli. Za neke Hrvate smo četnici, a kada odemo u Srbiju onda smo ustaše.
O toj temi razgovarali smo i s Rajkom Šukarom, Srbinom iz Trpinje, kojega smo sreli dok je sjedio u društvu sa Šimunom Merčepom, bratom Tomislava Merčepa. Inače, Šimun Merčep je jedan od vukovarskih Hrvata koji se nalazi na srbijanskoj optužnici za ratne zločine. Šukara kaže da i danas Srbi u Hrvatskoj imaju puno problema, ali i da je situacija daleko od toga kakvom je predstavljaju neki mediji.
– Srbin sam i to ne krijem. Zna me cijeli grad i nikada nisam imao problema. Živi se normalno. Stanje je zapravo puno bolje nego što se misli – kaže Šukara. – Osobno, vjerujem ne u suživot, nego u zajednički život, i svi trebamo dati više da se to i ostvari.
U isto vrijeme srpski političari iz Hrvatske budno prate sve što se događa s pripadnicima srpske nacionalne manjine. Predsjednik Naše stranke Jovan Ajduković kaže kako ni on ni njegova obitelj nisu nikada imali nikakvih problema na nacionalnoj osnovi.
– Nikada se nisam osjećao građaninom drugoga reda. Srbi iz Hrvatske moraju znati da žive u Hrvatskoj i da je naš glavni grad Zagreb, a ne Beograd. Osobno sam odlučio da ovdje živim i ne tražim ništa više niti manje od toga. Položaj Srba u Hrvatskoj nije idealan, ali nije ni takav kakvim ga neki prikazuju – kaže Ajduković.
I predsjednik Srpske narodne stranke Zoran Kojić smatra da su neke kvalifikacije pretjerane, iako je položaj Srba u Hrvatskoj daleko od idealnoga. Probleme na koje nailaze Srbi u Hrvatskoj pripisuje jačanju desnice.
– Najteže je Srbima u Lici, Kordunu, Banovini… Tamo ih se malo vratilo, nemaju posla, nije uređena infrastruktura i samim tim žive teško. Mnoga su sela danas mrtva – kaže Kojić.
O problemima Srba u Hrvatskoj često posljednjih godina govori i zamjenik predsjednika novoosnovanog Demokratskog saveza Srba Srđan Milaković koji je i zamjenik vukovarskog gradonačelnika. On ukazuje na primjere razbijanja dvojezičnih ploča, podizanje spomenika Miri Barišiću kao i izjave nekih političara.
– Kada se događaju takve stvari, a država ne reagira, normalno je da su Srbi zabrinuti. Smatram da je stanje katastrofalno, odnosno da je ono posljednjih godina puno teže nego prije. Srbi ne mogu ostvariti svoje pravo na dvojezičnost, ne mogu do obnove, mirovina i niz drugih prava. Nažalost, ispada da su zakoni samo slovo na papiru i da su napisani za potrebe EU, a da se na terenu ne provode – kaže Milaković.
I zamjenik predsjednika SDSS-a Milorad Pupovac ukazuje na niz neriješenih problema.
– Strah kod Srba ponovno se osjeća. Nije svejedno ni Srbima u istočnoj Slavoniji, Kordunu, Lici ili Banovini, ali ni Srbima u Zagrebu ili Istri. Na mnoge stvari država ne reagira, što kod Srba samo pojačava strah – kaže Pupovac.
Kao razloge ističe i jačanje ekstremizma i nacionalizma na koje država, kako on tvrdi, ne reagira kako bi trebala.
– Nažalost, danas u Hrvatskoj nema političara koji bi stvari posložio kako treba. Opterećeni smo nizom problema, nestaju nam ne samo sela nego i gradovi, odlaze i Srbi i Hrvati. Živimo u 2016., ali u Hrvatskoj i danas mnogi žive u prošlosti. Tako si ne možemo pomoći, a pitanje je i kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti našim nasljednicima.
Neke stvari moramo što prije promijeniti nabolje. Netko mora preuzeti odgovornost, stati pred ljude i reći što i kako dalje, vodeći računa o interesu i boljitku svih građana – zaključuje Pupovac.
>> 'Orepić nije do kraja rekao istinu, a Pupovac je stvorio monopol'