Kad se već SDP i HDZ malo kome sviđaju, Gabrić će se nastojati svidjeti svakome

Ponedjeljak - 9. prosinca

Osnivanjem zagrebačkog ogranka, Nacionalni se forum Nikice Gabrića počeo pretvarati u stranku. Što nam nudi? Fraze, fraze, fraze. Gore od SDP-ovih i HDZ-ovih. A osnovni je stav – ni vrit ni mimo. Sadašnju vlast malo škaklje, malo grebe, neće ni lijevo ni desno a udvara se i lijevo i desno. Protiv je toga da se podižu barikade, da se ljudi proglašavaju neprijateljma, ustašama (Bog, desnico!), ali i udbašima i boljševicima (Bog, ljevico!), premda sam diže te barikade. Tako većinu od 63 posto onih koji nisu izišali na referendum o braku suprotstavlja manjini od 37 posto onih koji su izišli, tvrdeći da je taj omjer, odnosno broj apstinenata, dokaz da hrvatsko društvo nije podijeljeno. Ali po toj logici drug bi Gabrić dokaz o nepodijeljenosti hrvatskog društva mogao pronaći i u omjeru onih koji nisu i jesu (66 prema 44 posto) izišli na referendum o EU, jer broj apstinenata pokazuje da antieuropejstvo hrvatski narod čini jedinstvenim!!! Dobro je da se uz sadašnji ugled i uvjerljivost i SDP-a i HDZ-a pojavljuje neka nova stranka koja, zhavaljujući tajkunskom bogatstvu Nikice Gabrića, i te kako odjekuje u javnosti. Ali očito je to skupina koja računa s najjeftinjim načinom pridobivanja naklonosti – kad se već dvije najveće stranke malo kome sviđaju, mi ćemo se nastojati svidjeti svakome. Tako se novi naum gubi u apstrakciji, a Gabrić je apstrakciju naslijedio iz svoje mladosti u komunizmu u kojem je, uoči rasula Jugoslavije, bio predsjednik omladine Hrvatske. Vjerovao je, dakle, u zločinački jugokomunizam na njegovu izdisaju. U njegovim gospodarskim zamislima jasno se vidi naslijeđe parizanaske obmanjivačke maštovitosti s kojom su – o čemu sam nekoliko puta pisao – planirali cementirati sjevernu stranu Biokova, duž hrpta planine posaditi orahe s kojih bi se jeseni plodovi niz beton kotrljali u ruke sretnoga naroda. Gabrićevi su partizanski orasi umirovljenici iz europskih zemalja za koje bi se na hrvatskom Jadranu gradili starački domovi jeftiniji ovdje nego, na primjer, u Njemačkoj. Takvih bi umirovljenika zimi u Hrvatskoj moglo živjeti milijun, a oni su i potrošači, pa ako bi trošili 50 eura na dan, eto prihoda od devet milijardi eura u godini. Ako je prosječna mirovina u Njemačkoj oko 1900 eura, ima li u toj računici imalo uvjerljivosti? Ali računica na stranu, Gabriću nedostaje još samo slogan koji bi mogao glasiti – dođite umrijeti u Hrvatsku! Gledam kolone sa štakama, štapovima i kolicima kako se, tresući glavama i nogama, dok ih prati rodbina koja u džepu već ima troškovnik prijevoza u lijesovima iz Hrvatske, iz bogate Europe upućuju prema hrvatskoj obali ne bi li nam donijeli gospodarski spas. Ima li većeg ruganja Lijepoj našoj nego joj, dok je na rubu materijalnog ponora, kao sudbonosni izlaz nuditi gerontofiliju i nekrofiliju!?

Subota - 7. prosinca

Za novac goropadni ljevičar postaje ulizica

Pošto je profesionalni provokator Oliver Frljić (onaj što u svojim “predstavama” imenom i prezimenom opanjkava vlastite roditelje, a likove na sceni odijeva u komade svježe junetine!) protjeran iz Beograda i Krakova, vratio se u Hrvatsku. Prije nego što se raspakirao, raspalio je u jednom intervjuu po fašističkom referndumu o braku, po vjeronauku u školama koji je izvor šovinizma te po drugim desnim strahotama. Već poznat po pohlepi za novcem zbog kojeg krši dogovor i ostavlja jedan projekt da bi prihvatio bolje plaćeni neki drugi, nije se propustio uvući u stražnjicu Milanoviću i Josipoviću koji su tobože bili ugroženi u Vukovaru. Kad su mu moćnici potrebni za ucjene kazališnih kuća i dobivanje masnih honorara, onda se ne drži načela o teatru kao konfrontaciji s “političkom moći” i s “postojećim društenim konsenzusima”. Onda goropadni ljevičar postaje bijedni ulizica.

Nedjelja - 8. prosinca

Crveni u budućnost vode kroz zatvore i grobove

Kad je ono 2005. godine Ivo Sanader pokrenuo domoljubni akcijski plan za uhićenje Gotovine, za koordinatora je imenovao Hidajeta Biščevića. To je onaj novinar i glavni urednik Vjesnika koji je kao argument da nije radio za Udbu, čiji su popis suradnika objavili neki mediji, naveo kako je zbog neposluha nekoliko puta bio na rubu otkaza. No kako je u Vjesnikovoj kući uvijek bio partijski dužnosnik (sekretar itd.), otkaz je mogao dati samo sam sebi. I za akcijski plan našao je Biščević iskupljenje, te piše kako i Gotovina nakon dugih godina zatvora kao i Mandela poziva na pomirenje, na pamćenje bez mržnje i osvete. Jednom je Milka Planinc rekla – da nismo hapsili nacionaliste, ne bi bilo Ustava iz 1974. pa ni samostalne Hrvatske. Bivši je komunist Biščević oponaša – da nismo pronašli Gotovinu ne bi bio u zatvoru i ne bi bilo tako važnog zagovornika suživota bez mržnje i osvete. Perković bi mogao reći – Đureković je ubijen da bi se u Hrvata pojačala želja za svojom državom! Tako po crvenima hrvatski put u budućnost vodi kroz zatvore i grobove, ako se tamo ne zaustavi.

Utorak - 10. prosinca

Hrvatskoj je potreban mirnodopski Tuđman!

Gotovo nikad ne pišem o obljetnicama, pa ni o Tuđmanovim, ali se sama od sebe u ovakvom stanju Hrvatske nameće usporedba između njegove veličine i patuljastih vlasti što dolaze poslije njega, pa tako i Milanovićeve i Josipovićeve. Stilom velikog državnika vodio je zemlju kad ju je trebalo osamostaliti, učvrstiti kao državu, obraniti od agresije, ali i od nastojanja europskih i svjetskih moćnika da je podrede svojim interesima. Kad je Tuđman na današnji dan umro i kad je HDZ 2000. godine poražen na izborima Hrvatska je još bila suverena država, sa zanemarivim dugom inozemstvu i ni sa jednom bankom ili strateškom državnom tvrtkom u većinskom stranom vlasništvu. Od tada do danas sve se u temelju promijenilo, Hrvatska je rasprodana i prezadužena, u vladajućim politikama domovinski je ideal zamijenjen mitom o Europskoj uniji, a Milanović i Jospović, nesposobni da zemlju ekonomski pridignu, pretvaraju je u poprište svjetonazorskih ratova u kojima bi oni trebali donijeti parizanske presude. Nikad kao danas Hrvatskoj je potreban mirnodopski Tuđman!

Srijeda - 11. prosinca

Čuvajte se mizerno plaćenih čuvara

Dok Milanović privatno jurca državnim helikopterom i avionom, dok maloljetnog sina vodi na summit NATO-a u Chicago, dok se ministri Linić i Jakovina provode u Dubaiju i na Baliju, dok ministrica Opačić obilazi najskuplje butike, dok im šef, ministar Ranko Ostojić (u kolovozu ove godine), skupa s Nadanom Vidoševićem i drugim probranim Splićanima, tulumari na proslavi rođendana jednog splitskog bogatuna – znate li kako žive policajci? Plaća im je oko 3500 kuna, a tridesetak ih svaki mjesec zatraži novčanu pomoć u Zakladi policijske solidarnosti! Stoga na prosvjedima u Vukovaru, ispred Banskih dvora, na nekom trgu ili u euforiji na nogometnom stadionu, u kojoj drugoj gužvi ili prilici – pazite da vam ne razbije glavu ili ne polomi rebra bijes mizerno plaćenih čuvara Milanovićeva partijskog zlata.

Četvrtak - 12. prosinca

Mudrinić u Bonn odlazi uz medijske hvalospjeve

Dok iz Hrvatskog telekoma na novu dužnost u Bonn, u Njemački telekom, odlazi Ivica Mudrinić, mediji mu sriču hvalospjeve. Zašto? Jer je u HT-u otpustio na tisuće radnika, jer je nakon Račanova dolaska na vlast otkazao sponzorstvo Zakladi Ankice Tuđman, jer je ljevičare, kojima je kao Tuđmanov mračnjak deset godina bio jedna od najdražih meta, da bi ih pridobio podmitio masnim honorarima na Tportalu, jer je njemačkim gazadama donio milijarde eura profita, jer su mu godišnji menadžerski prihodi bili nekoliko milijuna kuna... Svaka čast, malo tko je u samostalnoj Hrvatskoj tako dobro znao unovčiti svoju moralnu bijedu i odanost stranog plaćenika.

Petak - 13. prosinca

Dubravka Šuica postala europska plaćenica

U govoru u Europskom parlamentu Dubravka Šuica (HDZ) u napadaju servilnosti prema EU ustvrdila je da će pelješki most “s punim pravom nositi naziv Europski most”. Nakon što su hrvatske banke postale europske, kao i Pliva, Ina, Hrvatski telekom, ZERP..., zašto ne bi i pelješki most!? Ali bit će da je bilo presudno to što je i Šuica postala europska. Europska plaćenica sa sedam, osam tisuća eura mjesečno. Hrvatskoj mizeriji dovoljna naknada za sramotu s kojom se odriče i svoga imena.