Na istoku ništa nova, politika Srbije i dalje je konzistentna, utabana kada je u pitanju kompleksni odnos sa i prema Hrvatima. Hrvat je Srbiji već dugo vremena politički problem, kojega se ona, bila samostalna država ili u sklopu Jugoslavije, trudila poništiti kao problem. Od raspada bivše državne zajednice Srbija je i više nego što je ranije bila opsjednuta Bunjevcima, Šokcima i Hrvatima u Vojvodini. Svaka srbijanska vlada i vlast, koja je u tom periodu temeljena na velikosrpskoj ideji prema Hrvatima, intenzivno je radila na produbljivanju raskida unutar hrvatske nacionalne zajednice. Taj je projekt provođen vješto i promišljeno, kombinacijom pritisaka prema Hrvatima, a političkim i materijalnim glađenjem Bunjevaca i Šokaca, odnosno osoba koje su vodile bunjevačko-šokačke zajednice. Kako se ta politika odvajanja etničke zajednice Bunjevaca od vojvođanskih Hrvata provodi već stotinjak godina, posljedica bi trebala biti, valjda – procvat bunjevačke i šokačke “nacije”. No, činjenica je da se politikom poništavanja hrvatstva uspjelo jako smanjiti i broj Bunjevaca.
Prema poznatim statistikama, Bunjevci su se prvo pomađarili, a sada se “posrbljuju”, da bi skor bio smanjivanje njihova broja sa 100.000 na 16.500. U posljednjih 25 godina politički lideri bunjevačko-šokačke političke stranke koaliraju, prvo s Miloševićem, sada s Vučićem, pa je očito da su odabrali etničku mimikriju u savezu s velikosrpskom politikom. Prema popisu iz 2011. Hrvata je tamo još 57.000. Prije dvije godine predsjednik Srbije Nikolić predao je Bunjevcima u Subotici udžbenike – na ćirilici. Nema tu slučajnosti, nego je riječ o kontinuitetu razvodnjavanja hrvatskog korpusa. No, Srbija je tu “vjerodostojna”. Problem je što Hrvatska ima kompleks i Srbiji odlučno ne kaže da takvu politiku RH neće više tolerirati. A Bunjevci koji se ne smatraju Hrvatima možda uvide da, kada u Srbiji nestane i zadnji Hrvat, povijesna lekcija govori, na redu će biti Bunjevci.
Jer, nemojmo se zavaravati, za Beograd su i oni, zapravo – Hrvati.