Kada ćemo u Hrvatskoj imati Željeznog gospodina, ako već ne Željeznu damu?

Na današnji dan prije šest godina, 2013., od posljedica moždanog udara umrla je Margaret Thatcher, prva žena koja je bila premijerka Ujedinjenog Kraljevstva (od svibnja 1979. do studenoga 1990.), prije toga prva žena na čelu jedne od dviju najjačih britanskih stranaka (od 1975. na čelu Konzervativne stranke), i jedna od najznačajnijih ličnosti 20. stoljeća, žena koja je bila omiljena i u Hrvatskoj. Bila je toliko omiljena da je u rujnu 1998. posjetila Hrvatsku te ju je tom prilikom predsjednik Franjo Tuđman odlikovao jednim od najviših hrvatskih odlikovanja – Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom. Dobila je i počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, bez daljnjega sasvim opravdano i zasluženo, za razliku od onih koji danas tu istu počast nastoje dodijeliti Milanu Bandiću i njemu sličnima.

Često se citiraju njezine izjave – „Rat u Jugoslaviji nije građanski rat, to je rat komunističke Srbije protiv demokratskih država Hrvatske i Slovenije“ te „Zašto Tuđmanu zamjeraju da je nacionalist, pa i ja sam britanska nacionalistica“. Pitanje je, međutim, koliko bi bila i ostala popularna u Hrvatskoj da je bila hrvatska premijerka i da je vukla političke poteze kakve je vukla kad je bila britanska premijerka, posebice one koji se odnose na državni sektor i gospodarstvo. U Ujedinjenom Kraljevstvu su i danas polarizirana mišljenja u odnosu na njezin mandat i odluke koje je donosila i na posljedice koje su uslijedile, pa odnos prema njoj ide od potpunog obožavanja do izrazite mržnje.

Kako god, kad joj je priređen državni ispraćaj, kad je u mrtvačkom kovčegu bila vožena ulicama Londona, sve je bilo prepuno ljudi koji su je na posljednjem ispraćaju ispratili gromoglasnim pljeskom te uzvicima oduševljenja i poštovanja. Jer je za Britaniju ipak učinila dobro, odnosno donijela joj je toliko potrebne vjetrove promjena, toliko potrebne i današnjoj Hrvatskoj, kad bismo na premijerskom mjestu imali nekoga poput nje tko bi bio hrabar i odlučan donositi odluke koje su nepopularne, teške, ali koje su neophodne, i koje će rezultate dati na dugi rok, a ne samo u jednom mandatu, i da nisu samo predstava za izbore i pridobivanje birača.

U Hrvatskoj takve osobe nema, a bome i u svjetskim okvirima teško se nađe političar kakva je bila Margaret Thatcher. Ona je Britaniju zatekla s visokom inflacijom, u javnom sektoru bili su stalni veliki štrajkovi, ekonomija na koljenima… Istina, Hrvatska danas nema visoku inflaciju i redukcije struje, ali ima mnoge druge slične probleme koje je Margaret Thatcher počela rješavati. Osim što je trebalo obuzdati inflaciju i smanjiti deficit državnog proračuna, njezin je primarni cilj bio dići konkurentnost britanskoga gospodarstva te posebno obuzdati sindikate državnog sektora koji su bili premoćni i koji su blokirali mnoge promjene do kojih je trebalo doći. Zamislite da su se u Hrvatskoj odavno privatizirale sve javne, državne tvrtke.

Ona je to učinila, privatizirala je njih čak pedesetak, i to onih najvećih, od naftne industrije do avioprijevoznika, samo kako bi se razbili državni monopoli i potaknula konkurencija na tržištu. Zamislite kako bi u Hrvatskoj danas bilo sve drukčije da je to odavno već učinjeno s Croatijom Airlines, primjerice. Ili kako bi bilo privatizirati HEP ili ukinuti Finu koja je nasljednica socijalističkog mastodonta SDK. Takvih primjera kod nas ima napretek. Ili privatizacija koje su kod nas otišle u sasvim krivom smjeru, kao privatizacija Ine. Ili, zamislite da neki hrvatski premijer ne želi više skakati kako mu to nameću sindikati javnih službi. Zamislite da netko kaže da s njima ne želi više pregovarati, da im želi skresati krila. Margaret Thatcher je to učinila. I dobro je učinila.

Kao što je dobro učinila kad je donijela odluku da se ugasi niz dugogodišnjih nerentabilnih rudnika. Da, mnogi su tada ostali bez posla, ali koji je smisao držati na životu rudnike koji samo stvaraju gubitke? Premijerka je odlučila da oni Velikoj Britaniji više ne trebaju, da treba ići dalje. Kad ćemo napokon od naše Vlade doznati trebaju li Hrvatskoj Uljanik i 3. maj? Ta je odluka trebala biti donesena puno prije nego što su milijarde i milijarde kuna ulupane bez efekta. M. Thatcher oživjela je britansku ekonomiju. Tko će oživjeti hrvatsku? Kad ćemo u Hrvatskoj imati Željeznog gospodina, ako već ne Željeznu damu? Kad ćemo imati u Vladi nekoga tko će lupiti šakom o stol i donositi odluke koje Hrvatska nasušno treba? Ili ćemo i dalje po starome, glumiti reforme?