Francuski predsjednik Emmanuel Macron šokirao je kako svjetske političke elite tako i javnost svojim, kako je to odmah rekla njemačka kancelarka Angela Merkel, “drastičnim govorom” o NATO-u, no Macron je, zapravo, odigrao ulogu dječaka iz Andersenove bajke koji se jedini usudio izreći ono što su svi vidjeli – da je car gol.
Istina je očigledna, NATO jest u krizi, koja je i organizacijska, i sustavna, i sadržajna. Premda se glavni birokrat NATO-a Jens Stoltenberg odmah potrudio izjaviti da je “NATO jak”, on je sada usredotočen na organiziranje velike fešte, proslavu 70. obljetnice NATO-a, pa mu kritike kvare priredbu i prosinački sastanak članica NATO-a na vrhu u Londonu.
Nešto u NATO-u mora ne valjati kad dvije nakon SAD-a najjače zemlje članice, Francuska i Turska, imaju jake dvojbe oko funkcioniranja Saveza. Francuska upozorava da nema strateške koordinacije između SAD-a kao vodeće zemlje Saveza i ostalih, kritizira trenutačnu američku administraciju da trivijalizira Savez time što ga (očito Trump) drži tek kao “trgovinski projekt”. Najdramatičniji dio Macronova intervjua odnosi se na samu srž i glavnu “svetost” na kojoj se temelji Savez, a to je famozni članak 5., koji govori da je kralježnica Saveza kolektivna obrana, te je obveza članica pohrliti u vojnu pomoć i obranu u slučaju napada na neku od članica.
Taj članak i jest jedan od glavnih motiva i razloga što su se brojne manje države i odlučile pristupiti NATO-u. Stoga ga i shvaćaju poput kišobrana koji i njih pokriva i štiti. I kada Macron na pitanje što je s člankom 5., odgovori s “ne znam”, onda to i jest razlog za zabrinutost. Turska pak nije samo na riječima iskočila iz vlaka, nego i postupcima i raspletom događaja u svojoj interesnoj sferi u susjedstvu. Poduzela je jednostranu vojnu akciju u Siriji, bez dogovora s NATO-om. Naprotiv, predsjednik Erdogan čak je fingirao i ljutnju Turaka jer NATO nije u duhu čl. 5. Turskoj “pritekao u pomoć”!? Kakav je stav Turske prema NATO-u i SAD-u vidi se i po tome što je Turska beskompromisno ušla u spor, nabavljajući proturaketni sustav S-400 od Rusije, unatoč jakom protivljenju SAD-a.
Francuska i Turska su, nakon SAD-a, najvažnije članice NATO-a zbog svoje velike vojne sile. Vojni proračun Francuske od 64 milijarde dolara čini četvrtinu ukupnog vojnog trošenja zemalja članica EU. Francuska vojska (peta po snazi na svijetu) broji više od 200.000 djelatnih vojnika, posjeduje 1248 zrakoplova, od čega 273 borbena lovca, a jaku ratnu mornaricu predvodi nosač zrakoplova “Charles de Gaulle” i 10 nuklearnih podmornica. Francuska je jedina država na svijetu koja, osim SAD-a, posjeduje nosač aviona na nuklearni pogon, koji je kompatibilan s američkim, jer licencirani francuski piloti svojim Rafaleima slijeću i na američke nosače, i obrnuto. Turska na obranu troši oko 19 milijardi dolara godišnje, no raspolaže respektabilnom vojnom silom (deveta po snazi u svijetu), s 355.000 vojnika, 1067 zrakoplova, od čega 207 lovaca, te oko 3200 tenkova. Ovakvi individualni “ispadi” Francuske i Turske u okvirima Saveza mogući su jer, laički rečeno, NATO im i ne treba, dovoljno su snažne i samodostatne da se mogu i same braniti.
Stručnjak za sigurnost profesor Marinko Ogorec ne vjeruje da je poštovanje čl. 5. u opasnosti, premda politika predsjednika Trumpa “ne ulijeva previše povjerenja”. Kaže da je Francuska, još iz vremena poslijeratne vlasti predsjednika De Gaullea, izlazila iz vojne strukture NATO-a te se poslije vraćala, tako da ta zemlja već tradicionalno u Savezu njeguje svoj autonomni status. Turska, pak, lakše diše otkako joj je Rusija prestala biti najveća prijetnja. Naprotiv, Rusija se sada jako trudi približiti Turskoj i nastupa partnerski, pregovarajući, nakon isporuke sustava S-400 i oko posla s isporukom svojih najsuvremenijih lovaca Su-35.
Valja reći da je Rusija i mogla uletjeti jer je SAD prvo otezao s isporukom Turskoj proturaketnog sustava Patriot, a nakon što je nabavila onaj iz Rusije, otkazao je Turskoj isporuku najtraženijih lovaca današnjice F-35, premda je Turska sudjelovala u gradnji tih zrakoplova, što joj je i jamčilo isporuku u “prvom krugu zemalja”.
NATO danas i NATO u trenutku nastajanja potpuno su drukčiji sustavi. Stvoren je kako bi osigurao kolektivnu sigurnost zapadnih zemalja pod patronatom SAD-a i spriječio širenje SSSR-a prema zapadu. No, danas, SAD više ne želi, a pitanje je i koliko to ekonomski može, biti obrambeni dušebrižnik desecima europskih država. Stoga Trump toliko grubo i pritišće europske članice NATO-a da i one obnove ili izgrade puno jače vojne snage.
Hrvatskoj se, smatra Ogorec, kao maloj zemlji s problematičnim vojnim proračunom, i dalje isplati ostati u NATO-u. I ona se, unatoč članstvu, treba orijentirati prema samodostatnosti u obrani, jer NATO i nije zamišljen kao savez u kojemu se netko umjesto vas bori, nego je riječ o participiranju u kolektivnoj obrani. Hrvatska, razvojem događaja, opet postaje svojevrsna “granična” država, a činjenicu da gotovo sve susjedne države znatno jačaju svoje vojne snage, naročito Srbija, ne treba “prespavati”. Pogotovo kad Macron još nije povukao ono svoje “ne znam” kao odgovor na pitanje vrijedi li još članak 5. u NATO-u ili je doveden u pitanje.
Francuska je bila pa izišla pa opet došla u NATO i valjda opet hoće izići. Ni sami ne znaju što hoće . Ta velika nacija . Umislili se sami . Ne treba žaliti ni za njima i Turcima.