Noć je već bila debelo odmakla. Većina bi u taj sat čvrsto spavala, ali zvuci grmljavine nepodnošljivi su. Munje paraju nebo – opet! Strah od posve prirodne pojave koja odavno fascinira čovječanstvo razumna je, unatoč nelogičnim potezima onih koji pate od astrafobije – skrivanje pod pokrivačima ili pod krevetom, odnosno traženje “sigurnosti” u ormaru te pomahnitalo skidanje svih metalnih predmeta u neposrednoj blizini, toga im se trenutka čine kao jedini izlaz. Samo da grom ne pogodi baš njih. Unatoč minimalnoj vjerojatnosti.
Traže ih i osiguravatelji
Nevrijeme ne prestaje, no jedan od njih petorice sigurno će se logirati u sustav i promatrati munje – gdje je grom točno udario, koliko je trajalo, kako i gdje se kreće... Oni će hladno pojasniti: “Lociramo munju u vremenu i prostoru.” Točka. Poglede vraćaju u računala. Bez straha. Kao da promatraju nešto što ni po čemu nije opasno.
A njih petorica su “lovci na munje” s diplomama Fakulteta elektrotehnike i računarstva.
– To je proboj u zraku – objašnjava definiciju munje profesor Ivo Uglešić, dok se u dvorani zagrebačkoga fakulteta gase svjetla. Isprovocirat ćemo munju – sa 30.000 volti – dok u zraku “titraju” grube statistike za Hrvatsku koje evidentiraju kako godišnje na dva milijuna ljudi jedna osoba smrtno strada od udara groma.
– Sve dok grmi, dobro je. Čak se po zvuku može približno procijeniti gdje je grom udario. No, opasno je sijevanje jer je to struja – objašnjava 29-godišnji Božidar Filipović Grčić, asistent na Zavodu za visoki napon i energetiku.
Upravo ondje tim predvođen profesorom Uglešićem četiri godine radi na projektu lociranja munja za naše područje. Projekt je utemeljen na europskom sustavu koji broji više od sto senzora, dok ih je u Hrvatskoj postavljeno šest – u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Dubrovniku, Zadru i Blatu na Korčuli.
– Iz Hrvatske elektroprivrede pitali su nas imamo li takve sustave jer munje najviše kvarova, čak 70 posto, izazivaju na dalekovodima. I tako je krenula cijela priča – objašnjava profesor.
U međuvremenu su izradili karte koje svjedoče kako su munje najčešće na Učkoj, Biokovu i u Dubrovniku, a na tome području čak je 45 grmljavinskih dana.
Statistike koje dobivaju i koje prate sve vremenska zbivanja koristiti mogu svima – da dolazi nevrijeme tim preko sustava redovito “alarmira” one koji rade na elektroenergetskim postrojenjima, upozorenja koriste i pomorci te planinari, a i izdaje se i obavijest o povećanoj opasnosti od potencijalnih požara. Zabilježeni udari groma također koriste osiguravateljskim kućama za klijente koji su imovinu zaštitili od takvih nepogoda.
Promjene svakih deset sekundi
Postavljeni senzori dio su jedinstvenog sustava, pri čemu je svaka munja registrirana s još 20 sličnih uređaja okolnih država, a konačni podaci prate se iz sata u sat, tako da se pruža i mogućnost predviđanja, u realnom razdoblju, koje će područje zahvatiti nevrijeme. Od 2008. godine, kada je u Hrvatskoj postavljen prvi senzor, cijeli se sustav usavršava. U tijeku je izrada softvera koji će podatke koji stižu gotovo svakih deset sekundi obraditi, sačuvati i pohraniti.
– Sustav stalno ima preinake jer uvijek nalazimo nešto što treba nadograditi i usavršiti – kaže najmlađi član tima, 26-godišnji Miroslav Šturlan, koji se projektu pridružio, a zatim i postao suradnik u laboratoriju, nakon diplomskog rada koji je obrađivao baš temu munja.
– Brojni izazovi koji su nas očekivali ovome su projektu još više dali na važnosti – ističe Šturlan, koji je zadužen za “informatički” dio.
Sve o zaštiti od udara groma, kao i o munjama, znaju i Viktor Milardić, docent koji se tim područjem bavi već 15 godina te tridesetogodišnji Bojan Franc. Priznaju: ona stara narodna da je dovoljno brojiti sekunde od munje do grmljavine i tako procijeniti blizinu udara groma, točna je. Štoviše, kao iz rukava vade podatak kako je prije samo sedamnaest dana u grmljavinskom nevremenu u Splitu zabilježeno čak 103.368 udara. Bez posljedice za čovjeka.
– To je ionako ništa u odnosu na Maleziju, u kojoj je čak 200 grmljavinskih dana na godinu – dodaje Božidar Filipović Grdić.
Za one koji imaju fobiju, savjeta nema, ali ipak kažu kako je, dok sijeva, najrizičnije skloniti se ispod najviše točke na području zahvaćenom nevremenom.
– Ne mora grom udariti direktno u čovjeka da bi ga usmrtio – nimalo ohrabrujuće govore “lovci na munje”.
Oni će se nasmijati na tu “titulu”. Nije im draga jer, kažu, svojim radom pridonose sustavu koji se u svijetu razvija već dvadesetak godina.
– Nismo klasični lovci i ne idemo po terenu nego uz pomoć senzora registriramo jedan od najfascinantnijih prirodnih fenomena – zaključuje Božidar Filipović Grčić.
I nastavljaju s radom i novim istraživanjima, ostavljajući za sobom ona stara antička vjerovanja da je grmljavina znak – lošeg raspoloženja bogova i njihove svađe...
>>Bernardić Kineze traži da ulože u Znanstveni centar na Velesajmu