Kada je oprostio ženi zbog koje je ostao bez nogu, bio 
je ponos Hrvatske, a danas 
joj je samo teret

Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima – podigavši glavu i široko se osmjehnuvši izgovorio je Marko Pavković misli njemačkoga filozofa Arthura Schopenhauera pa spustio ruke na kotače svojih invalidskih kolica i polako se primaknuo stoliću u dnevnome boravku. Pogled mu je zatim skliznuo prema rastvorenome kovčegu s gitarom. – Kupio sam je prije tri i pol godine. Sviram, pjevam, skinuo sam na računalo nekoliko stotina pjesama. Ta gitara mi je sada sve – kaže.

Nije glumio

Sjećate li se uopće Marka Pavkovića? Prije pet i pol godina, kada je nakon povratka iz Afganistana, u prometnoj nesreći koju je skrivila pijana profesorica, ostao bez obje noge, sve nas je bio šokirao riječima da joj je oprostio. I nije glumio da joj ništa ne zamjera, nego je iste riječi ponovio i na sudu, tražeći da se Bernardinu Petrović osudi na uvjetnu, a ne na zatvorsku kaznu. Gotovo preko noći satnik Pavković postao je ponos Hrvatske. Oko njega su se skupljali znani i neznani, tapšali su ga po ramenu i divili mu se. Profesorica Petrović ga je posjećivala, zvala, razgovarala... Iz Ministarstva obrane tih su dana poručivali da će za čovjeka takvoga duha i srca, bez obzira na invalidnost, pronaći mjesto u sustavu. Uz pomoć proteza Marko je ponovno hodao... I činilo se da se unatoč tragediji sve vraća na svoje mjesto.

Danas, pet i pol godina kasnije, 49-godišnji satnik Pavković od ponosa Hrvatske postao je – teret Hrvatske. Umjesto da mu osigura posao, MORH ga je umirovio jer "nije mogao istrčati 3200 metara". Oni koji su odlučivali o njegovoj sudbini tražili su da zavrne nogavice kako bi vidjeli je li istina da nema noge, na sudu još uvijek nisu okončani postupci protiv njegove i osiguravateljske kuće Bernardine Petrović, a prijatelja zamalo više i nema. Ne posjećuje ga ni starija kći. Prije tri godine imao je infarkt, nakon kojega mu je ugrađena premosnica, zbog čega je prestao vježbati i toliko se udebljao da više ne može nositi proteze... Električna invalidska kolica uvelike bi mu olakšala život, mogao bi u njima otići do trgovine. Ovako ne može jer mu je teško okretati kotače ispod svojih 140 kilograma, i to još rukom u koju je ranjen u ratu. Ali, kaže, ne može ih dobiti jer ne postoji medicinska šifra pod koju bi se mogla svesti njegova potreba za takvim pomagalom. Iako je Pavković bio dragovoljac Domovinskoga rata, da dobije kolica ne može mu pomoći ni Ministarstvo branitelja jer nije stradao u ratu. Pomoć ne može očekivati ni od Ministarstva obrane, čiji je djelatni vojnik bio kada je stradao, jer je sada umirovljenik. Marko Pavković živi sam, ali ne može dobiti pomoć asistenta jer sa svojih 5100 kuna mirovine prelazi socijalni cenzus... Svaki put kada treba ići k liječniku nekome plati 20 kuna po satu da ide s njim, sklopi kolica, stavi ih u automobil pa po dolasku na odredište raspremi. Novčanu nagradu dobije i onaj tko mu ode u trgovinu po namirnice. Drukčije, kaže, ne bi ni bilo u redu. – Još uvijek vjerujem da su ljudi dobri, bez obzira što ponekad ima i razočaranja. Ne hvata me depresija zato što su mnogi digli ruke od mene, što ne kucaju na moja vrata. Moje je srce sada s premosnicom, ali je i dalje veliko – izgovara Marko Pavković, pokazujući da ga njegov optimistični duh, unatoč svim nedaćama koje su ga snašle u životu, ni danas nije napustio.

Odlazak u Afganistan

A nedaća je bilo toliko da je teško povjerovati kako sve one mogu stati u samo jedan život. Rodio se u Sisku, odrastao u Prijedoru sa starijom sestrom, majkom domaćicom i ocem rudarom za kojega ističe da je bio pošten i vrijedan, ali iznimno prijeke naravi, što je na svojoj koži još od najranije dobi itekako osjetio. Kad se u Hrvatskoj zaratilo, Marko je napustio roditeljski dom i otišao na ratište. U okolici Trebinja ranjen je u desnu ruku, za što mu je priznata 20-postotna invalidnost. Doselio se u Karlovac. Oženio se mlad i postao otac danas studentice Kim, no taj brak nije potrajao. Nakon nekog vremena upoznao je novu ženu i prije 14 godina dobio djevojčicu Inyju. Dvije godine prije nesreće razveo se od supruge, s kojom je i danas u dobrim odnosima, baš kao i s bivšom punicom. Potkraj 2009. godine otišao je u šestomjesečnu mirovnu misiju u Afganistan, a nakon povratka svratio je k sestri u Zagreb. Petnaest minuta poslije ponoći, kada se vraćao kući, na Mostu slobode zaustavio je auto jer mu je pukla guma. Uključio je sva četiri pokazivača smjera i krenuo do vozila, po trokut i reflektirajući prsluk. Upravo na taj njegov izlazak na cestu osiguranje vozačice u sudskome postupku upire kao na Pavkovićem krimen jer je bio pješak na cesti namijenjenoj prometovanju motornih vozila... Bernardina Petrović naletjela je autom na njega i oborila ga na kolnik. U krvi je imala 1,97 promila alkohola. Dva dana nakon teške operacije posjetila ga je u bolnici i plakala. Marko ju je tješio... – Bernardini sam bio sve oprostio, ne zbog nje, nego zbog sebe. Ali više nismo u kontaktu. Prekinuo sam komunikaciju jer nisam mogao više slušati o njezinim problemima, da mora prati, peglati... Nisam joj mogao biti psihoterapeut. Ali, da se sretnemo, sigurno bismo se pozdravili i izgrlili k'o najrođeniji. No, ne fali mi njezino društvo. Svoju odluku da joj oprostim nikada nisam doveo u pitanje, nisam se zbog toga pokajao. Život je prekratak, ali prelijep. Ako se kvačiš na ružne stvari, onda ne valja. A ja sam se uvijek kvačio na lijepe stvari. I onda je super – u dahu izgovara Pavković.

Iako je jezičac na vagi dobra i lošega u njegovu životu više puta pretegnuo na mračnu stranu, Marko kaže da se i dalje jednako raduje životu.

– Ustanem, skuham kavu, zapalim cigaretu, sviram... Volim čekati novi dan, vidjeti i čuti svoju djecu, pročitati u novinama neku pozitivnu priču... Volim gledati kroz prozor prema šumi, slušati ptice, smijati se šalama Željka Pervana... – objašnjava što mu daje snage.

Bez dizala u zgradi

A snage će mu trebati, da se još jednom uhvati ukoštac s administracijom. Neizvjesno je što će biti sa stanom u kojem sada živi, a koji je vlasništvo Ministarstva obrane. Prije nesreće živio je u karlovačkom naselju Luščić u vojnome stanu koji mu nakon stradavanja kao invalidu nije bio prikladan. U zgradi nema dizala, a čelnici Grada Karlovca nisu dopustili da se ono postavi s vanjske strane, da ne naruši izgled zgrade. MORH mu je u istoj karlovačkoj četvrti dao veći stan, od 80 četvornih metara, u zgradi s dizalom, uređena je pristupna rampa, riješeno parkirno mjesto. Za jednoga samca taj je stan, smatra Marko, prevelik, a samim tim velike su i režije. A Pavković od mirovine plaća i alimentacije za svoje dvije kćeri. Za sebe je tražio manji stan, a ovaj veći, mislio je, dobro bi došao višečlanoj obitelji. Zato je, dok je još bio na bolovanju, dogovoreno između MORH-a i Ministarstva branitelja da će ministarstvo Ante Kotromanovića dati stan u kojem je sada Pavković ministarstvu Predraga Matića i da Ministarstvo branitelja zauzvrat Pavkoviću ustupi manji stan. I na tom je obećanju sve stalo.

– Ante Kotromanović bio me posjetio u bolnici nakon nesreće, prije no što je postao ministar. Još tada mi je govorio da će moj slučaj biti riješen. On mi je kasnije i rekao da je s Predragom Matićem dogovorio da dva ministarstva zamijene stanove i da ću dobiti na korištenje manji stan koji će se urediti u skladu s mojim potrebama. Zvao sam Kotromanovića početkom ljeta. Bio se začudio zašto se to još nije riješilo. Ubrzo je došao jedan brigadir, našli su tridesetak kvadrata manji stan, na teren je bila izišla predstavnica građevinske tvrtke koja je trebala raditi preinake. I onda je sve utihnulo. A ja sam na koncu dobio samo dopis od Ministarstva branitelja da mogu otkupiti stan u kojem sam sada, za 48.000 eura, i to kreditom na 24 godine, s četiri posto kamata. Pokušao sam opet doći do Kotromanovića, da ga pitam što to sad znači, ali ne mogu ga dobiti jer je često na putu, a ima posla i oko izbjeglica. Vjerujem da je imao časne namjere i da nema pojma o ovome raspletu – kaže Marko svjestan kako je moguć i scenarij da na koncu bude deložiran jer kao umirovljenik nema što raditi u stanu MORH-a.

Susjedi ga prijavljuju policiji

Ipak, ni ta ga nevolja neće obeshrabriti. U životu mu, čini se, najteže pada što je nedavno puklo prijateljstvo između njega i najboljeg prijatelja.

– Tužan sam i krivo mi je – izgovara pa se iz kolica premješta na kauč i u ruke uzima gitaru, da odsvira Škorinu "Svetinju" i iz srca i duše izbaci stih: "Nema riječi, nema dara, niti pjesama, da sakriju moju muku, moja sjećanja..." Samo, mora Marko paziti da ne bude odviše glasan, da mu susjedi opet ne pozovu policiju jer pjesmom remeti javni red i mir.

>> Satnik Marko Pavković: Plakao sam zbog podrške građana

>> MORH pogazio obećanje: Pavković proglašen nesposobnim za rad