Postoji li bolji primjer iracionalnog ponašanja, niske razine samokontrole i općenite neodgovornosti od Homera Simpsona?
Gotovo svatko ima svoju omiljenu epizodu Simpsona. Ipak, lik Homera Simpsona mnogo je više od komične hiperbole. On utjelovljuje nezdravu prehranu, odbojnost prema vježbanju, financijsku neodgovornost i općenito orijentiranost na kratki rok i trenutačno zadovoljenje potreba – što snažno odražava neke od uobičajenih obrazaca ponašanja mnogih današnjih potrošača.
Sukladno tradicionalnoj ekonomskoj teoriji, potrošač se definira kao homo economicus ili racionalni ekonomski čovjek. Prema toj ideji, on bi trebao biti racionalni agent čije se djelovanje uvijek sastoji od dvije komponente: odabira cilja i optimizacije. Takvo ponašanje podrazumijeva savršenu racionalnost pojedinca i savršenu informiranost zbog čega on točno zna koliko će ga koja aktivnost zadovoljiti u vremenu potrošenom na nju. On donosi odluke s ciljem maksimiziranja vlastitih koristi, pri čemu su emocije potpuno izuzete.
I dok bi većina nas zaista voljela vjerovati da smo sličniji odgovornom i racionalnom ekonomskom čovjeku – koji brine za vlastitu financijsku budućnost i pokušava maksimizirati svoje blagostanje bez provođenja posebne statističke analize, a na osnovi onoga što imamo priliku vidjeti u praksi – analizom samog sebe i pojedinaca u našoj okolini dolazimo do zaključka do kojeg su došli i brojni bihevioralni ekonomisti: emotivni i impulzivni Homer Simpson utjelovljuje mnogo realniji prikaz današnjeg potrošača i nas samih. Činjenica je da često ne djelujemo dosljedno u vlastitom racionalnom interesu. Prekomjerno trošimo, zadužujemo se kad ne moramo, premalo štedimo i nemamo adekvatan fond za crne dane.
Uzmimo kao primjer štednju za mirovinu. Kada bi svaki pojedinac donosio racionalne i informirane odluke s ciljem postizanja maksimalnog financijskog blagostanja, a to znači da je svjestan financijske neizvjesnosti koja ga čeka u trenutku kada će postati umirovljenik, zasigurno bismo danas imali znatno veći broj građana aktivno uključenih u planiranje mirovine koji ulažu u dobrovoljnu mirovinsku štednju. Za većinu mladih osoba mirovina je nešto što ih čeka za 30 do 40 godina, pa se iz njihove perspektive ne čini da je prioritet. Istodobno se odlučuju za stvari ili troškove koji nisu nužni i ne odnose se na osnovne potrebe, niti će to postati u određenom trenutku poput štednje za mirovinu. Kupuju luksuzna dobra, dizajnerske predmete, odlaze na luksuzna putovanja, nabavljaju najnovije mobitele i nove automobile. Nadalje, veliki broj građana i dalje vjeruje da je država dužna pobrinuti se za socijalni status građana u mirovini pa, kao i prijašnje generacije, u velikoj mjeri nastavlja prepuštati brigu o vlastitom standardu državi jer nije razvijena kultura dugoročnog financijskog planiranja. Tako se zasigurno ne ponaša savršeno informiran i savršeno racionalan homo economicus. On je svjestan činjenice da se mnoge zemlje već danas bore sa situacijom u kojoj radnici snose visoke troškove financiranja rastućeg broja umirovljenika ili pak umirovljenici primaju vrlo niske mirovine.
Štednja za mirovinu priprema nas za razdoblje života kada ćemo biti financijski najranjiviji, a naša radna sposobnost znatno smanjena. Iako nam se trenutačno možda čini da planiranje mirovine nije naš prioritet, važno je znati da ćemo jednog dana biti umirovljeni pa bi osiguranje stabilnih prihoda u starosti trebalo biti od iznimne važnosti za svakog pojedinaca i svaku obitelj. Osobito ako nam je cilj da budemo racionalni homo economicus, a ne komični Homer Simpson.