Kada Pompeo dođe sa zahtjevima, Plenković ga mora pitati – a što mi imamo od toga?

Usvom četverogodišnjem mandatu američki predsjednik Donald Trump u jednom trenutku, kraćem od nekoliko minuta, uspio se jednom koncentrirati na Hrvatsku. Dogodilo se to prije nešto više od tri godine, na summitu Inicijative triju mora u Varšavi, na kojem su se bili okupili čelnici iz dvanaest zemalja srednje i istočne Europe.

Tada je Trump, govoreći što je važno SAD-u, spomenuo izrijekom i plutajući terminal za LNG na Krku. I to je bio taj trenutak svjetla u odnosima SAD-a i Hrvatske tijekom Trumpove administracije. Smiješno malo s obzirom na puno slavniju povijest američko-hrvatskih odnosa i činjenicu da su ne tako davno, sredinom 1990-ih, pa sve do sredine 2000-ih, SAD i Hrvatska bile u jakom i važnom strateškom partnerstvu.

Usluge koje su jedna država napravile drugoj i obrnuto, u tim godinama bile su znatne. Hrvati su, kao što je to grubo ali iskreno napisao i Richard Holbrooke u svojoj knjizi, u vrijeme balkanskih ratova ‘90-ih za SAD bili su njihovi “psi rata”. Svojim vojnim pobjedama Hrvati su za Amerikance odradili i velik politički posao. Potkraj 1990-ih Hrvati su Amerikancima dali na uvid ruski, tada najmoćniji proturaketni i protuavionski sustav S-300 pa su na temelju toga mogli izgraditi nove generacije svojih proturaketnih sustava i zrakoplova.

U vrijeme prve Vlade Ive Sanadera 2004. u SAD je otplovio i brod nakrcan sa šest lansera, 24 rakete i kompletnom pratećom dokumentacijom. Neke velike koristi ili barem one koja bi bila razmjerna toj usluzi Hrvatska nije imala, osim ako se tome ne pribroji odlazak Sanadera u Ovalni ured Bijele kuće, skidanje blokade Slovenije s prijma Hrvatske u NATO te kasnija pomoć SAD-a pri skidanju blokade Slovenije u vezi s ulaskom Hrvatske u EU.

U tih desetak godina pravog savezništva SAD i Hrvatska odradile su i mnogo zajedničkih obavještajno-sigurnosnih operacija, koje su se uglavnom ticale američkih geopolitičkih interesa, što na Balkanu što na Bliskom istoku. Dolaskom Trumpove administracije interes za Hrvatsku je potpuno opao, što se moglo vidjeti i po znatnom padu američkih vojnih donacija. Sada pred dolazak državnog tajnika SAD-a Mikea Pompea u Hrvatsku mnogi se pitaju s kakvim to zahtjevima Pompeo stiže.

Mi ga pamtimo kao osobu koja je u siječnju 2019.,kada je u izravnim razgovorima s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom zabila zadnji čavao u lijes u kojem je završio izraelsko-hrvatski sporazum o kupnji eskadrile njihovih F-16 Baraka. Što ti je sudbina, jer kao jedan od razloga dolaska Pompea u RH svakako je i nuđenje američkih novih F-16 Block 70 zrakoplova. Postoji nekoliko problema koje Hrvatska ima uz tu kupnju.

Prvi je cijena od oko 1,5 milijardi dolara, drugi je američka praksa da traže isplatu cijele svote unaprijed, a treći što bi prvi zrakoplovi mogli stići tek za šest ili sedam godina s obzirom na to da je nekoliko država prije nas naručilo te aparate. Kako naši MiG-ovi 21 mogu letjeti još tri ili četiri godine, to bi značilo da HRZ ne bi imao čime čuvati naše nebo, što je nedopustivo.

Pompeo dolazi sa zahtjevom da se Hrvatska pridruži stopiranju kineske tehnologije u postavljanju 5G mreže i traži brzi završetak terminala LNG na Krku. Tu problema ne bi trebalo biti jer se i EU u međuvremenu naoštrila na negativne trgovinske prakse koje dolaze od Kine, a što se LNG-a tiče, postavljanje novog čelnog čovjeka Janafa Stjepana Adanića sigurno će ukinuti i zadnje džepove otpora “proruskih” snaga u državnim institucijama i LNG će uskoro biti spreman za prihvat američkog ukapljenog plina.

Kako su Hrvati već valjda naučili lekciju i shvatili da je SAD sklon brzom zaboravljanju usluga, na njegovu domaćinu Andreju Plenkoviću je da se pobrine da Pompeu iznese hrvatska očekivanja prema SAD-u. To će Pompeo razumjeti jer on predstavlja američkog predsjednika koji se ne ustručava od otvorenog političkog trgovanja. Premda to nije Plenkovićev stil, trebao bi Pompea izravno upitati – okej, to su vaši zahtjevi, a što mi imamo od toga?

Istina, Pompeo u torbi nosi sporazum o ukidanju dvostrukog oporezivanja, što naši iseljenici i američki investitori čekaju već desetljećima, a tu je i sporazum o ukidanju viza, što je više-manje populistički potez. Ono što je Hrvatskoj bitno jest nastavak strateške vojne suradnje sa SAD-om i, u slučaju da se Hrvatska odluči za kupnju borbene eskadrile iz druge NATO-ove države, primjerice Francuske.

Nadalje, Hrvatska od SAD-a očekuje da čvrsto stane iza njezine nove politike prema BiH i da presudno utječe na izradu novog izbornog zakona koji bi dokinuo nedemokratsku izbornu dominaciju Bošnjaka nad Hrvatima. Vrijeme je, dakle, za pomak u odnosima SAD-a i RH, a Plenković bi se trebao pobrinuti da se Pompeo u Washington vrati s dvije poruke – da za Hrvatsku nikad nije bilo upitno što može napraviti za Ameriku i da se Hrvati sada pitaju što to Amerika može napraviti za nas.