– Bili smo klinci, a ja se sjećam kao da je bilo jučer. Ležao sam s društvom na jednoj zadarskoj plaži kada je ispred nas u skroz niskom naletu prošao kanader. Mislim da je to bio trenutak kada se u meni prelomilo – dok smo promatrali kako skuplja vodu pred svima sam mrtav ozbiljan počeo govoriti kako ću ja jednog dana biti pilot za kokpitom tog aviona – započinje svoju priču satnik Ivan Dukić, tridesetogodišnjak koji danas slovi za najmlađeg pilota kanadera u Hrvatskoj.
Dok sjedimo na drvenoj klupici pred ulazom u zgradu protupožarne eskadrile u zrakoplovnoj bazi u Zemuniku, bez imalo zadrške priznaje kako bi taj posao volio raditi, ili bolje rečeno – živjeti – sve do odlaska u mirovinu.
Stari tenkovi i helikopteri
– Ne znam zašto, ali zapamtio sam da je taj kanader koji sam kao dječak gledao s plaže imao oznaku 866, a sudbina je htjela da svoj prvi let odradim u tom istom avionu – sa smiješkom govori Dukić koji je kao mladić bio vrhunski veslač i osvajač nekoliko vrijednih medalja među kojima se posebno izdvaja srebro na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Barceloni 2004. godine. Ipak, ni tada kao ni sada nije dvojio – njegova prva ljubav oduvijek su bili avioni, pa je njegova karijera i krenula u tom smjeru.
Najprije je tri godine letio na Pilatusu PC-9 namijenjenom za obuku vojnih pilota i laka borbena djelovanja te je jedno vrijeme radio čak i kao nastavnik letenja, a onda je 2012. dobio priliku postati dijelom protupožarne eskadrile koja djeluje u sklopu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
Foto: Dino Stanin/Pixsell
– Iako sam imao letačkog iskustva, na obuci za pilota kanadera praktički sve kreće ispočetka. Da malo ilustriram, dat ću jednu pomalo banalnu usporedbu – ako su “obični” avioni šminkerski automobili, onda su naspram njih kanaderi i zračni traktori pravi radni strojevi – kazuje Dukić.
Temperatura unutar zrakoplova često je unatoč klimi viša od 35 stupnjeva, a osim slabe vidljivosti koju uzrokuje dim, let često otežavaju brda i dalekovodi, a od nedavno sve češće i dronovi, zbog čega je u tom poslu potrebna iznimna koncentracija. Kao da to sve nije dovoljno, upravljanje kanaderima i zračnim traktorima i fizički je iscrpljujući posao, posebno dok zrakoplovi uzimaju vodu jer piloti moraju čvrsto držati glavno kormilo te nogama nadzirati vertikalna i horizontalna kormila, a sve to uz iznimno jake vibracije koje uzrokuje vožnja po vodenim površinama.
Iako se možda čini suludo, sve su to razlozi zbog kojih većina pilota kanadera taj posao ne bi mijenjala ni za jedan drugi jer se radi o ljudima koji su apsolutni profesionalci, koji su u letačkom smislu doživjeli vrhunac karijere. Upravo zbog toga nikada se nije dogodilo da se netko tko postane dijelom protupožarne eskadrile poželi vratiti “na stari posao”, nego u pravilu iz kanadera ili zračnog traktora odlaze u mirovinu.
Međutim, uz ono očito – letenje i gašenje požara – što točno pripadnici protupožarne eskadrile, koja slovi za najbolju na svijetu, rade kada nisu u zraku.
U vrijeme našeg dolaska u bazu u Zemuniku sve nam je djelovalo mirno, a na ulazu nas je oko 10 sati dočekao pukovnik Marinko Karačić, inače zadužen za odnose s medijima. Zajedno smo prešli petstotinjak metara udaljen put do zgrade protupožarne eskadrile po cesti uz koju, kao u nekakvom muzeju, izloženi stoje stari tenkovi, helikopteri i avioni. Iako je sama zgrada smještena tek stotinjak metara od dijela piste na kojem su stajala parkirana tri od ukupno šest kanadera, koliko ih Hrvatska posjeduje (dva su u vrijeme našeg posjeta bila na održavanju u Velikoj Gorici, a jedan je bio parkiran u zemuničkom hangaru gdje su tehničari obavljali redovni tjedni pregled), do posjeta tom dijelu piste morali smo pričekati.
Najprije nas je ugostio bojnik Davor Turković koji je ujedno i zapovjednik protupožarne eskadrile, a kada smo ga zamolili da nam opiše kako izgleda dan pripadnika eskadrile u bazi, očekivali smo odgovor od nekoliko rečenica, a dobili objašnjenje koje je potrajalo debelo više od pola sata – i to uz Turkovićevu napomenu kako uopće neće ulaziti u detalje.
Spremni reagirati 24 sata
– Požari su vam nešto kao ratno stanje – dosta nepredvidljivi pa uvijek morate biti spremni na sve. Ono što je isto jest da svako jutro tehničari pripremaju avione za let, a za to vrijeme piloti imaju jutarnji brifing. Tu prolazimo osnovne informacije – gledamo jesmo li kompletni, kakve nas zadaće taj dan očekuju, što treba odraditi i slično.
Foto: Dino Stanin/Pixsell
Svaki dan dežurni liječnik pregledava članove posade, gledamo izvješća o meteorološkoj situaciji te se i sami preko različitih izvora, primjerice putem internetskih portala, informiramo što se gdje događa kako bismo bili spremni reagirati. Osim toga, sve ono što je isto svakog dana, uz naravno doručak ili ručak, jesu i aktivnosti koje kolokvijalno nazivamo “sport i glazba”, u što, primjerice, spadaju fizičke aktivnosti poput jutarnjeg trčanja – objašnjava nam bojnik Turković napominjući kako je to sve samo mali dio cijelog funkcioniranja sustava.
Radni dan načelno počinje u sedam, ali sve se to može promijeniti u sekundi jer ovaj posao rade ljudi koji su spremni reagirati 24 sata dnevno, 365 dana godišnje. Poziv može stići u bilo koje doba dana ili noći, a posada za polijetanje mora biti spremna najkasnije 25 minuta nakon poziva.
– Ali nije to da dobiješ poziv pa trk u avion, okreneš ključ i leti. Postoji cijeli niz procedura koje svi obavljamo prije polijetanja. Posade obave više od stotinu različitih radnji – govori Turković. Kad postoji potreba za angažiranjem većeg broja aviona, uz dežurne pilote koji su spremni poletjeti odmah, postoje i oni “na čekanju” koji nisu u smjeni, ali su spremni poletjeti u roku od dva sata.
Piloti u slučaju potrebe znaju i prespavati kada idu na udaljenije terene jer često ni financijski ni vremenski nije isplativo vraćati kanader iz, primjerice, Istre u osam navečer i zatim ga ponovno slati na isti požar drugi dan u šest ujutro. Među te udaljenije terene svakako se ubrajaju i brojne međunarodne akcije u kojima su pripadnici naše protupožarne eskadrile sudjelovali, uključujući Grčku, Portugal, BiH, Crnu Goru, Izrael...
dok ne lete imaju stvarno strašno pretrpan raspored - prvo se ujutro prebroje da vide fali li tko, pa onda malo trče, pa doručak, pa liječnički pregled, pa na internet... ubitačno!!!