Američki predsjednik Bush, tvrde njegovi savjetnici, inzistirao je da on, i jedino on, donosi odluke o tome koji će teroristi završiti pred američkim vojnim sudom. Tjednik Newsweek u svome današnjem broju otkriva da ideja o tajnom vojnom sudu nije originalna izmišljotina Busha i njegove pravniče ekipe, nego da su ideju "pokupili" od Franklina Roosevelta, koji je za Drugog svjetskog rata uspostavio sličan sud za naciste uhvaćene u sabotaži.
Te priče otprije gotovo šezdeset godina sjetio se William Barr, ministar pravosuđa u administraciji Georgea Busha starijeg, koji je tu ideju pokušao provesti 1988. godine kako bi se pred vojni sud mogli izvesti teroristi koji su odgovorni za rušenje Pan Am-ova zrakoplova iznad Lockerbyja. Bush stariji to tada nije prihvatio, a Barr je nedavno odšetao u Bijelu kuću s istim prijedlogom, koji je ovoga puta objeručke prihvaćen.
Prema uzoru na Lincolna
Dokument koji je posljednjih dana digao prašinu, osobito među onima koji se bave zaštitom ljudskih prava, sačinjen je prema uzoru na sličan dokument koji je Abrahamu Lincolnu za Američkog građanskog rata dao ovlasti da u tajnosti na vojnom sudu sudi, osudi i čak pogubi sve one za koje se sumnja da su počinili teroristička djela.
Kao glavni argumenti za osnivanje prijekih vojnih sudova Bushova administracija navodi opasnost u kojoj bi se našli regularni suci, odvjetnici, porotnici i sudovi da se na njima odvijaju procesi protiv terorista. Dovođenje i odvođenje optuženih na suđenja bila bi prava noćna mora, a problematično bi bilo i predočenje dokaznog materijala jer većina toga dolazi iz strogo povjerljivih obavještajnih izvora, što nije moguće otovoreno prikazati na civilnom sudu.
Kongres olako dao ovlasti
Osnova za cijelu tu priču, zapravo, jest to što je Amerika i službeno u ratu te da je Kongres vrlo olako dao Bushu iznimno široke ratne ovlasti, u koje je on uključio i osnivanje takvoga suda u kojem suci dvotrećinskom većinom donose presudu o krivnji optuženoga, i to vjerojatno na pustim otocima ili na nosačima zrakoplova. Kako se osuđeni nema pravo žaliti, smrtna bi se kazna izvela odmah nakon presude, što znači da bi te ljude, zapravo, pojeo mrak, ali i to da američki porezni obveznici ne bi plaćali njihov boravak u zatvoru. Cijela bi se operacija mogla sumirati uzrečicom: "Kadija ga tuži, kadija mu sudi." Uz napomenu da je kadija George Bush i da se ne radi o Otomanskom Carstvu, nego o Sjedinjenim Državama koje pretendiraju biti najvišim svjetskim autoritetom za poštovanje ljudskih prava te zemlja koja je u tom pogledu iznimno ponosna na pravednost i neovisnost svoga sudskog sustava. Pogleda li se, npr., pet filmova s tematikom iz Američkog građanskog rata, barem će u trima biti pokazano kako je neki od likova posve nevin završio na vješalima tadašnjeg prijekog vojnog suda.
U cijeloj priči oči bode još nešto: pitanje jest je li ostatak svijeta uopće shvatio da je Amerika u ratu i da je njen predsjednik otvoreno rekao da su oni koji nisu s njime - protiv njega? To bi moglo značiti i to da je ostatak svijeta koji se priklonio Washingtonu, zapravo, u ratu, a da toga još nije ili ne želi biti svjestan. Nakon svega, preostaje jedino zaključak da se povijest ponavlja na vrlo banalan način i da svijet, u biti, ništa nije naučio na primjerima dvaju prošlostoljetnih svjetskih ratova.
Marina Šerić