Kaj su jeli, nek im i bu

Kaj su jeli naši stari? Sve što su jeli bilo je lošije od onoga što se danas jede! Ne kažem da svi danas izvrsno jedemo i da naši stari, osobito neki, nisu znali što je dobra hrana. Samo kažem da su sva ta naša klanjanja nad nekadašnjim jelovnicima obično praznovjerje.

Kao netko tko je već i sam pred vratima "naših starih", a ponešto zna i o prehrambenim navadama djedovske generacije rođene u 19. st., dakle, gotovo iz prve ruke, mogu posvjedočiti da bi naši stari, kad bi vidjeli jedan današnji prosječno nakrcani nedjeljni stol, od iznenađenja odmah pali pod stol.

Oborilo bi ih obilje, a kad bi došli k sebi, uvjeren sam da ni na kvalitetu ne bi imali nikakvih primjedaba. Dapače, bili bi oduševljeni onim kaj jedu naši mladi.  Kuhinje naših starih bila je više nego skromna, da ne kažem oskudna. Sastojala se od onog do čega se moglo doći, a do malo čega se moglo doći. Krumpir-kupus-grah bermudski je trokut u kojem su završavale mnoge gastronomske ambicije.

Meso se jelo jednom, najviše dva puta tjedno, tijesto je bila poslastica. Južno se voće nosilo bolesnicima, a bolji su se kolači jeli samo za Božić i Uskrs. Coca-colu je zamjenjivao napitak dobiven od čaja u kojem je rasla japanska gljiva, mnoge danas obične namirnice mogle su se vidjeti samo u američkom paviljonu na Zagrebačkom velesajmu.

Prilike su tjerale domaćice da se snalaze, pa su se, primjerice, jela s mesom spravljala bez mesa. Iz davnih dana pamtim gulaš bez mesa, tzv. ćoravi gulaš, a i danas ga volim. No pitanje je može li se nekadašnji ćoravko mjeriti s današnjim gulašem koji je razrogačio oči. Uostalom, teško da se i nekadašnji pravi gulaš može uspoređivati s današnjim. Za mnogo toga što se danas stavlja u lonac naši stari nikad nisu ni čuli.

Da, ali jelo se zdravije, ključni je argument današnjih obožavatelja starih gastronomskih vrijednosti. Ima nešto u tome, ali ne previše, jer ako su naši stari jeli zdravije od nas, kako to da su živjeli kraće? Standard se popravio, medicina je napredovala, no da se i ne jede bolje, teško da bi se živjelo dulje. Silom prilika, variva su se nekad kuhala uglavnom bez mesa. Da bi bila kaloričnija, naši su im stari dodavali zapršku od masnoće i brašna. Već je odavno dokazano da baš ta zaprška nije zdrava. Hoćemo li sada u ime kulta jela kaj su ih (pretežno iz nužde) jeli naši stari prijeći i na variva sa zaprškom?

Hvala lijepa, nek ono kaj su jeli naši stari, njima i bu. Plitki tanjur s malo octa, ulja, zrnom soli i komadićem kruha rado mijenjam za svakodnevni pladanj bilo koje novozagrebačke obitelji. A punjenu papriku bez paprike, orehnjaču bez oraha i pohanu piletinu bez piletine nek uzme tko želi. Ja ću nekako preživjeti i bez tih delicija.