Čitam redovito Večernji, u kojem 6. ožujka Zagrebčanin Ante Pilić, učenik 8. razreda OŠ "Matija Gubec", kaže: "Kući kažem pogreška, u školi pogrješka". Njegova nastavnica ga ne izpravlja nego - kako je to navedeno u članku - na to kaže: "Svaki profesor odabere udžbenik za koji procijeni da je najbolji. Moramo vjerovati u stručnost (čiju?) i raditi prema vlastitoj savjesti. Udžbenik je orijentir (zašto tuđica?), a nastavak sam osmišljava program (znači, koliko profesora toliko "hrvatskih" jezika?)" - ter kaže naglašavajući (zašto ne "naglašujući"?) da se učenika mora naučiti da postoji alternativa. Međutim:
(1.) u svakom je jeziku osnovno pravilo da nema "alternativa". Jeziku se hoće jasnoće, inače se ne ćemo moći sporazumijevati, jerbo ćemo govoriti svaki svojom alternativom, tj. svojim posebnim jezikom.
(2.) U hrvatskom "kući" nije oznaka za mjesto, nego za cilj kretanja; primjerice: "idem kući". U "Jezičnom savjetniku s gramatikom" MH 1971. dr. Slavko Pavešić kaže: "govori se u nekim narječjima, ali ne ide u književni jezik; treba reći: kod kuće".
(3.) "Pogreška" je ekavski, a "pogrješka" je iekavski. A Zagrebčani su kajkavci i govore ekavski. Primjerice, ja sam Senjanin i kod kuće (ne: kući!) uviek smo govorili čakavski, premda sam kod prof. Lj. Jonkea diplomirao hrvatski odličnim uspjehom.
(4.) Hrvati su pisali razstavljeno "ne ću" sve do 1960. kada im je nametnut bio jugounitaristički novosadski pravopis, pa su odtada do uzpostave RH morali pisati "neću" zajedno kao Srbi što pišu u srbskom. Sve je to nastavnica hrvatskoga Barabara Horvat-Bendiš dužna objasniti svojim učenicima.
K tome profesorici jezika gospođi Barbari Horvat-Bendiš nejasni su neki osnovni pojmovi iz lingvistike. "Ljudi više ne govore kako se nekada govorilo - korijenski, što je pokušao oživjeti prof. Škarić - tvrdi prof. Horvat-Bendiš" i na kraju u zadnjoj rečenici dodaje: "Gajeva reforma živi i danas i ne znam zašto ići u promjene". Međutim:
(1.) korienski se ne govori, korienski se piše. Stoga i kažemo "korienski pravopis". Primjerice, gđa Barbara Horvat-Bendić radi u školi Matije Gubca, a ne Gupca kako se njegovo ime u padežu izgovara, jerbo čovjek se zvao Gubec a ne Gupac. Kakav bi to urnebes bio kada bismo na pr. englezki izgovarali kako se rieči pišu!
(2.) Koliko je meni poznato prof. Škarić nikada nije pokušao (barem ne javno) uvesti korienski pravopis. On nam predlaže nešto sasvim drugo, što profesorica Horvat-Bendiš, čini se, nije uspjela pojmovno dokučiti.
(3.) Samo Bog zna što je gospođa Barbara Horvat-Benediš mislila rekavši da "Gajeva reforma živi do danas". Naime, Gaj je u hrvatski uveo korienski pravopis. Tim korienskim pravopisom, malčice prilagođenim svojem jeziku, danas pišu i Slovenci i zovu ga "gajica" prema Hrvatu Ljudevitu Gaju. Tu se gospođa Barbara Horvat-Bendiš i ja slažemo. I ja se pitam "zašto ići u promjene" kad imamo svoj Gajev hrvatski korienski pravopis.
Pažljivu čitatelju vjerojatno nije promaknulo da sam i ovaj članak napisao korienskim pravopisom, izim navoda koje sam ostavio napisane tuđim pravopisom, pravopisom srbskoga jezičnoga reformatora Vuka Stefanovića Karadžića, čovjeka koji je nama Hrvatima zaniekao i ime i jezik.