Potpuno je jasno da ove rečenice neće moći vratiti malenog Smaju, okrutno ubijenog dječačića u Hadžićima, ali isto tako znam da osobno ne mogu imati mira ako ih ne napišem. Neću njima moralizirati i slati poruke pune općeljudskih vrijednosti. To je dodatna mučnina i masakr. Ubojstvo četverogodišnjaka kojeg su svakodnevno mučili najbliži članovi obitelji pokrenulo je ionako valove predvidljivih i neinteligentnih tvrdnji poput “zakazao je sustav, institucije su zakasnile, komšiluk je šutio”, a sve samo da bi se oprale savjesti i da se ne bi rekla jednostavna istina o svima nama – ljudi su uglavnom zli. Zlo ne postoji izvan čovjeka, ono ne hoda među nama, ono je isključivo u nama. Ni Bogom ni vragom ne može se objasniti ta rastrganost iznad ponora u našim dušama jer, čak ako vrag i postoji, on nije ništa drugo nego spotaknuti Bog i njegova uloga je da opravda sve ono čime histerično vrištimo ne bismo li stekli pravo da o samima sebi mislimo ljepše. Dobro pazite, ovaj će tekst vrvjeti teškim, mučnim slikama i uznemirujućim opisima i baš zato želim da ga pročitate, da se suočimo sa svim tim demonima koje nosimo i s kojima se nosimo, ali koje tako često i tako rado puštamo na najslabije oko sebe. Ne mogu pojmiti razinu tjeskobe u kojoj je živio četverogodišnji Smajo. Ne mogu si predočiti nijedan tren njegova nedužnog života dok sve uokolo vrije mržnjom u tom kućnom paklu, gdje svako paljenje ili gašenje svjetla najavljuje novu torturu, a svaki pokret u kući, kašalj, šušanj ili škripa znači približavanje opasnosti. Ne mogu si predočiti ni trajanje ni intenzitet zla koje se sručilo na to četiri godine mlado tjelešce dok se u nemoći vlastitog ponosa pokušava nositi s nepravdom koja ga trga i lomi. Malene ruke su preslabe da uzvrate, da se zaštite, oči izbezumljeno traže izlaz koji ne vide, sućutno lice kojeg nema, predah koji im ne dopuštaju. Ni san ne može skriti Smaju od nakaza koje ga napadaju i koje ne žive ispod njegova kreveta, u njegovoj dječjoj mašti, nego su tu, nad njime, usred bijela dana i nalaze tisuće načina da ga povrijede, nanesu bol i produlje patnju. I još se nije smirio prethodni, a već navaljuje novi udarac, nova krv, nova rana. Na licu, tjemenu, na vratu, na tijelu, slomljenoj ruci. Posvuda. Izmjenjuju se bol i krv, krv i bol. Ne mogu pojmiti nijednu sekundu koju mora otrpjeti da bi tu sekundu i preživio, samoću koja ga veže u bezizlazje. A ono što najviše ne mogu pojmiti niti ću si ikada moći predočiti Smajina je hrabrost. Da sve to toliko dugo izdrži, da izmučeno malo tijelo potraje izloženo ogavnoj mržnji jer bilo što da učiniš ili ne učiniš postaje povodom za napad. I da nigdje, ali baš nigdje ne vidiš ni kraja ni zaklona. Stajati iz dana u dan potpuno sam ispred mržnje i ispod Neba, ostati dijete u svijetu koji te ne želi, strepjeti u kutu sobe dok se koraci žurno približavaju i sve to prolaziti ponovno i ponovno i ponovno. Pred navalom se povlači u sebe, smanjuje se, pomisli da ga možda neće vidjeti, da će ga mimoići. Ali nikada ga ne promaše, nikada ga ne poštede. I dok tako malen trpi, veći je i bolji nego što će to oni ikad biti, nego što će to većina od nas ikada biti. Smajo je bio nevjerojatno hrabar. Bio je hrabar barem za desetak odraslih života, a nepravedno osuđen na ovaj kratki. Dječaka više nema. Fraze utjehe će reći da se spasio, da je sada na boljem mjestu i da ga više ne boli. Ja ne mogu povjerovati da će nakon svega Nebo imati utjehe za Smaju, kad se baš to Nebo svom svojom težinom strovalilo na njega i puštalo da se pod teretom kozmičkog zla ugasi život koji svim ostalim životima nije mogao učiniti ništa drugo nego ih uljepšati. Nebo nema pravo žaliti Smaju, Nebo mora od Smaje zatražiti oprost. Zlo koje je progonilo, mučilo i na kraju ubilo dječaka nije u zatvoru. Zatvoreni su tek malobrojni zli ljudi, oni koji su se otkrili. Njegov veći dio i dalje je na slobodi, čeka u nama da skoči na nekog nezaštićenog i ponovno izazove zgražanje okoline snagom svog “zagonetnog” postojanja. Neće za to biti krivi televizija, filmovi. Ta me inverzija užasno živcira jer po njoj ispada da prije televizije i filma nije bilo krvi i ubojstava u svijetu. Ne kopira život zlo s ekrana, nego ekrani pričaju o živom zlu.
Ove rečenice su, pak, priča bez poruke i drama bez kraja. Smajo je morao umrijeti ne zato da bismo mi nešto shvatili, nego zato što je bio premlaćivan. Jednostavno i apsolutno točno. Ni na ovoj smrti svijet nije shvatio baš ništa niti je učinio korak bliže da se suoči sa svojim pravim licem. Dijete je ubijeno, javnost o tome govori sve manje, glave su okrenute u drugom smjeru, postavlja se inscenacija za nove nepravde i sve je logično, sve kako Bog zapovijeda.
>> Strava u BiH: Cijela obitelj zlostavljala dječaka pa ga ubio očuh
>> Strava u BiH: Dijete poginulo, a više ih ranjeno u igri s minom
Kakav je to bog kad nam poruke šalje ubojstvom četverogodišnjeg dječaka .. /* */ Kad ovakav ili sličan tekst ostave polupismeni komentatori ni po problema, ali ovakav tekst osvane kao naslov u jednim tiražnim novinama onda je to strašno ... Poštovana gospodo uvjeravam vas da smrt ovoga dječačića nije ni u kakvoj vezi s bogom i njegovom željm da pošalje poruku bilo kome.