Kakav je to fatalan spoj – energetika, novac i korupcija!

Kakav je to fatalan spoj – energetika, novac i korupcija! U jeku smo afere JANAF pa ni vaš omiljeni kolumnist ne može odoljeti ovakvom izazovu. Zaista, ako se jednom u Hrvatskoj bude pripremao priručnik za obnašanje vlasti, nešto tipa Vlast za napredne korisnike ili Kako uspješno vladati?, poglavlju energetike trebat će posvetiti posebno i jako istaknuto poglavlje. Zašto? Prvo zato jer je to jako, jako važna ljudska djelatnost – bez energije nema ni grijanja domova, ni prometa, ni industrije, ni turizma…, a nerazumnim korištenjem i rasipanjem energije uništava se okoliš i uzrokuju klimatske promjene. Toga treba biti svjestan i to bi trebala biti očita prva lekcija. Prvu lekciju bi bilo dobro začiniti i nekim zanimljivostima, možda u onom dijelu Za one koji žele znati malo više, kao što su činjenica da u elektroenergetskom sustavu proizvodnja električne energije mora uvijek biti jednaka potrošnji električne energije. Ugasiš svjetlo i razina Cetine raste – govorio je nekada davno jedan bard hrvatske energetike… Ili da je energiju, osim u baterijama, moguće skladištiti u reverzibilnim hidroelektranama, ili da su električni automobili prirodno skladište energije s obzirom da dobar dio nas koristi svoje automobile manje od sat vremena na dan i tako dalje...

Drugo i vrlo očito – u energetici se okreće ogroman novac! Taj je novac onda mamac korupciji u našoj slabašnoj demokraciji koja se još uvijek razvija. Ne samo našoj – takav novac na kušnju stavlja i najrazvijenije demokracije koje poznajemo, taj golemi novac uzrokuje političke pritiske i geopolitičke promjene. Ma taj novac uzrokuje i vrlo konkretne ratne operacije, pokretanje ratnih strojeva supersila, stradanje civila, rušenje izabranih vlada... Druga bi lekcija, dakle, u onim točkama za ponavljanje koji svaki priručnik ima, trebala imati boldanu natuknicu – nema političke neovisnosti bez energetske neovisnosti. Tako je to već od kraja 19. stoljeća - eksploatacija nafte, a poslije i prirodnog plina pokazali su se kao blagoslov, ali i prokletstvo čovječanstva jer su omogućili sve one blagodati mobilnosti, industrije i visoke udobnosti života u kojima danas uživamo, ali i otvorili Pandorinu kutiju korupcije, ratova i klimatskih promjena.

Što od toga vidimo u Hrvatskoj? Pa skoro sve, srećom još bez ratnih operacija supersila, iako se o energetici, energentima pa i njihovom trgovanju itekako pričalo u kontekstu ratnih operacija u našem posljednjem, Domovinskom ratu. Priča s JANAF-om još je jedan žalosni primjer. U toj je državnoj energetskoj kompaniji očito postojao takav višak prihoda i sredstava da ga je bilo moguće godinama neprimjetno izvlačiti. Očito se radi o desecima pa i stotinama milijuna kuna jer u javnost tek djelomično dolaze detalji katastrofe – hrpe novaca sakrivenih u prtljažnicima, povjerenih na čuvanje, stanovi i kuće… Taj manjak koji se u bilanci kompanije nije primjećivao, a evidentno je riječ o ogromnim iznosima, čak nije bio ni zapreka da se ista tvrtka navodi kao primjer uspješnog poslovanja, a njezin čelnik nagrađuje kao menadžer godine! Dakle (lekcija treća) – u energetici leži ogroman novac, na njega državni aparat treba jako, jako paziti. Nije ovo ni slučajno neko cipelarenje jednog posrnulog menadžera, bilo bi to jadno i nisko. Ovo je jednostavno vapaj da sustav poboljšamo na način da se ovakve katastrofe više ne mogu ponoviti. Imam ja, doduše i svoje mišljenje o izazovima menadžmenta u kompaniji koja – da grubo banaliziram, upravlja jednom velikom cijevi i skladištem u uvjetima apsolutnog državnom monopola, ali to i nije današnja tema, a praksa je pokazala da je evidentno potrebno puno više državne kontrole i odgovornosti.

U zadnjem dijelu našeg zamišljenog priručnika trebali bi se naći i konkretne upute, tzv. do i don't pa i još i neki savjeti i trikovi. U današnje doba je prvi dio čak i prilično jednostavno napisati jer je jedna od glavnih tema europske politike – zelena energetska tranzicija. Klimatska neutralnost i postupni potpuni prijelaz na čiste i obnovljive izvore energije danas su dio zajedničke europske energetske politike i teško je i zamisliti nešto drugo. To je dobra vijest jer uz neospornu prednost energetske neovisnosti (pogledati lekciju drugu u našem imaginarnom priručniku), obnovljivi izvori su srećom tako jednoliko raspoređeni i lokalno distribuirani da oni ogromni profiti koje sam prije spominjao naprosto nisu mogući. Zanemarimo sada one incidente s poticajima za proizvodnju energije iz vjetroelektrana, to je tužan primjer klijentizma za svaku osudu, ali primjer koji se ne bi trebao ponavljati – obnovljivi izvori energije na današnjoj razini naprosto više ne trebaju nikakvog financijskog poticanja. Sve što je potrebno je uspostaviti transparentan sustav, ne više nekakav najbrži prst nego promišljen sustav koji pošteno vrednuje koristi za društvo svake energetske investicije. U neke sitne savjete i trikove iz našeg priručnika spadalo bi da energetiku nikada ne treba prepuštati kao nasljedno leno politici bez obzira radilo se o većinskom ili malom koalicijskom partneru, da menadžeri i uprave energetskih kompanija trebaju biti sposobni stručnjaci, a ne podobni političari, kao i da dobit takvih tvrtki treba ulagati u istraživanje, u razvoj, u nove tehnologije i u nove investicije, a ne u krpanje državnog proračuna.

Čini se jednostavno, iako će sigurno još biti izazova u budućnosti, ali to su izazovi koje sam uvjeren da kao društvo i kao država možemo riješiti. Obnovljivi izvori mogu, dakle biti ključ za sigurnu, neovisnu i čistu Hrvatsku, ali nema energetske tranzicije ako Hrvatska ne bude zemlja vladavine prava i ako se ne bude postupalo u skladu s našim i europskim zakonodavstvom. Tu alternative nema i u političkome životu to treba ponavljati svaki dan.