Kakav Milanović, 
Tim se treba čuvati Kolinde i Karamarka

Premijer Tihomir Tim Orešković treba negdje na vidnom mjestu u svom uredu u Banskim dvorima napisati poslovicu: “Sačuvaj me, Bože, od prijatelja, a od neprijatelja već ću se sam nekako sačuvati”. Kada je pristao na ponudu da bude nestranački premijer, najmanje je očekivao da će najveći i najrazorniji udarac njegovu još uvijek slabašnom autoritetu dati njegovi politički prijatelji, ponajviše zaslužni za njegov meteorski uspjeh. Neobuzdane kritike bivšeg premijera Zorana Milanovića, a pogotovo infantilne i neduhovite “objave” bivšeg ministara Gorana Marasa na društvenim mrežama prava su kamilica u odnosu na ono što su Timu i njegovu timu napravili predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko. Prvo je predsjednica dovela premijera pred svršen čin kada je bez dogovora pokrenula smjenu šefa tajne službe Dragana Lozančića iako je za to potreban i premijerov supotpis. Ako Orešković ne potpiše, onda ulazi u sukob ne samo s predsjednicom nego i s Tomislavom Karamarkom. U konačnici može doći do velikih podjela u Vladi, pa možda čak i do njezina pada.

Na drugoj strani, da je Orešković odmah potpisao Lozančićevu smjenu, onda bi to bila samo potvrda oporbenih kritičara da nije svoj. Odugovlačenje treba shvatiti prije svega kao poruku predsjednici i drugim političkim prijateljima da ne mogu donositi odluke prije nego što se s njima usuglasi formalno najmoćniji čovjek u državi. Ovo je i poruka javnosti da ne želi biti lutka na koncu. Kada je amortizirao napad s Pantovčaka, stigao je “poklon” od HDZ-a. Premijer je bio na važnom skupu u Londonu, a Karamarko je mimo šefa odlučio da će novi ministar branitelja biti Milijan Brkić. Ne treba ni reći da ovakav potez nije pomogao Oreškoviću koji je s pravom nezadovoljan ponašanjem svog prvog potpredsjednika. Kao da su Grabar-Kitarović i Karamarko željeli pokazati da je točno ono što je cijelo vrijeme govorila oporba koja stalno prigovara premijeru Oreškoviću da nema političkog autoriteta te da će biti samo “lutka na koncu”. Umjesto da rade na jačanju njegovih slabih točaka, oni mu otežavaju poziciju. Orešković ne samo da je došao na premijersku poziciju bez dostatnog političkog iskustva nego nema ni neku jaku političku snagu koja će u kriznim situacijama bezuvjetno stati iza njega. Teško bi mu bilo da mu nedostaje samo jedna od ove dvije bitne komponente za svakog političara. Ali to ne znači da je to hendikep s kojim se ne može živjeti i koji se, napokon, ne može pobijediti. Orešković nema stranačku infrastrukturu, ali zato može reformama, optimizmom, pa onda i poboljšanjem standarda pridobiti građane. Podršku može dobiti samo ako provede reforme i neke rezove protiv kojih su upravo stranke čiji sljedbenici imaju najviše koristi od sadašnje situacije. Koliko će biti hrabar i odlučan, vidjet ćemo za petnaestak dana kada treba predstaviti novi proračun.