Kakav opoziv, predsjednik Milanović govori ono što većina naroda misli

Proteklih dana odigrala se scena koja direktno ulazi u “top 10” najbizarnijih društveno-političkih događaja u Hrvatskoj 21. stoljeća. Na izlaznim vratima Remetinca, blijeda lica i za promjenu nimalo glamuroznu “kninsku kraljicu” Josipu Rimac, izuzev dvije žene, vjerojatno članice najuže obitelji, ne dočekuje nitko osim reporterskih ekipa. Još do jučer, na društvenim mrežama objavljivala je fotografije s četvoricom ministara – aktualnim Tomislavom Ćorićem i Olegom Butkovićem i bivšim Tomislavom Tolušićem i Goranom Marićem – na kojima poziraju opušteni, zagrljeni u nekoj konobi (da nije “klub”?), pred ispražnjenim mesnim platama i dopola punim čašama.

Premda je dane iza rešetaka kratila pisanjem knjige “Mater i ćaća pet kćeri”, premda je odaslala poruku o respektiranju “omerte” i poručila stranci da sa sobom neće nikoga povući na dno, ni stranački kolege, ni prijatelji, ni tambure, ni kruh i sol, ni kninske žene u narodnoj nošnji, dobrodošlicu joj na parkiralištu ispred Remetinca među ukopanim reporterskim stativima nije poželio nitko, ama baš nitko... kao da je kužna ili, božemiprosti, bolesna od korone. Očekivano, Josipu Rimac sud časti HDZ-a torpedirao je iz kartoteke za vazda, a posrnulog velikogoričkog gradonačelnika Dražena Barišića nije, što je zanimljivo pitanje na koje je predsjednik stranke dao poprilično zbunjujući odgovor.

Bilo je proteklih dana puno pitanja za Andreja Plenkovića, između ostalih, i ono o tri njegova aktualna ministra koja su posjećivala famozni “klub” u Slovenskoj 9, među njima i onaj, Ćorić, pod čiju kapu spada tvrtka kojom je do jučer upravljao Dragan Kovačević. Bez odgovora ostade i pitanje o pucanju istražnih mjera i curenju informacija u aferi Janaf i još štošta. A skretanje fokusa s bitnog na nebitno valja zahvaliti saborskim zastupnicama Daliji Orešković i Marijani Puljak, koje su se tipično živozidaškom, tako prežvakanom jeftinom populističkom metodom odlučile ogrebati za malo medijske pažnje pa su na fasadu notornog “kluba” prikačile tablu – ali ne onu na kojoj bi pisalo “Vlada RH”, nego “Ured predsjednika RH”, protivno svakom logičkom silogizmu i spoznaji o tome tko je njihov politički oponent u Saboru.

Što je ovaj potonji, trenutačno najpopularniji stand-up komičar u državi, jedva dočekao i sada cijela nacija svjedoči Milanovićem retoričkim eskapadama iz dana u dan. Promptno se potom digla kuka i motika na predsjednika, najglasnije su nevladine udruge, pravobraniteljice i dio medija koji drže štangu parlamentarnoj većini iz interesnih razloga, a javljaju se i razni “stručnjaci” i “analitičari” i razne i moralne gromade i samoproglašene društvene vertikale. Predsjedniku Milanoviću štošta se može zamjeriti, u konačnici, na inauguraciji je u rijetkom napadu skrušenosti kazao kako će grešaka u njegovu radu sasvim sigurno biti. Na tome tragu, o terminologiji kojom se služi i žestini kojom se posljednjih dana obrušio na svoje kritičare, po kojima nemilice udara s više ili manje argumenata, služeći se metodom osobne difamacije, dalo bi se raspravljati.

Pa ipak, nedvojbeno postoje razlozi zašto je predsjednik udario na političke elite koje pametuju i nameću javno mnijenje već desetljećima i drže nas čvrsto u ideološkim raspravama od 1941. naovamo. Postoje razlozi zašto je predsjednik ciničan, možda bezobrazan, škorpionski otrovan, ali svakako odlučan izgovoriti ono što se odavno trebalo glasno reći i to nikakve veze s “obračunima s ljevicom” nema. O kakvom opozivu Rada Borić govori, pa Milanović govori ono što većina naroda misli, samo što “bobu bob, a popu pop” s tako visoke pozicije ova zemlja nikad prije nije čula ni vidjela. S obzirom na to da mu je mandat praktički tek počeo, bolje nam je da se na “lustraciju na Milanovićev način” kolektivno i čim prije naviknemo.