Najava Zakona o porezu na oružje, koji bi mogao startati od siječnja 2013. godine, rastužila je i razljutila hrvatske lovce, pa smo o lošim stranama toga eventualnog zakona razgovarali s predsjednikom Hrvatskog lovačkog saveza Đurom Dečakom.
Lovci su burno reagirali na najavu mogućeg Zakona o porezu na oružje?
Naravno da je to uzburkalo strasti oko 70.000 hrvatskih lovaca jer taj prijedlog držimo vrlo uvredljivim kako za sve hrvatske lovce tako i za sve ostale vlasnike oružja koji ga legalno posjeduju.
Zašto uvredljivim?
Zato što smo mi s tim oružjem počeli stvarati ovu državu. Lovci su prvi koji su stali u obranu suvereniteta, organizirano kroz narodnu zaštitu i lovačke udruge, poslije su prešli u dragovoljačke postrojbe Hrvatske vojske. To oružje ima, dakle, i svoju povijesnu dimenziju, a ne samo vrijednosnu. Što se vrijednosne dimenzije tiče, mislim da gospoda koja predlažu ovakav zakon nemaju blage veze koliko danas stoji jedna puška. Naravno, na legalnom tržištu.
Koliko vrijedi prosječna puška?
Primjerice nova talijanska sačmarica beretta stoji oko 12.000 kuna. Ali od tih 12.000 šest tisuća njezina je stvarna vrijednost, dok su drugih šest razne dadžbine i davanja koja se moraju platiti po Zakonu o prometu naoružanjem.
Dakle, pola puške u startu ide državi?
Ili ako hoćete ovako: jednu ste kupili sebi, a drugu državi! Pazite, 12.000 ljudi odustalo je od lova, ne zato što ga ne vole, nego zato što im on više nije moguć jer proživljavaju sudbinu cijeloga naroda u ovome trenutku. Što znači da su ostali bez radnoga mjesta ili su im smanjeni prihodi, pa su bili prisiljeni odreći se onoga što im čini veliko opterećenje. Šime Lučin kaže kako treba oporezivati oružje, a ne oporezuje se oružje, nego džep njegova vlasnika. A više od 95 posto vlasnika prosječni su hrvatski građani, radnici, seljaci, činovnici, koji doista imaju skromno naoružanje i većina njih koristi oružje koje su naslijediti od očeva i djedova, što ima emotivnu, a ne materijalnu vrijednost. Gledajte, dobar ribički štap ili bicikl stoje kao jedna puška, pa zar će uskoro i njih oporezovati.
Koliko prosječan lovac ima cijevi?
Mi nemamo tu evidenciju, ali zakonodavac predviđa da na nabavnoj dozvoli za držanje i nošenje lovačkog oružja može biti karabin, sačmarica i pištolj za samilosni hitac. Ali u društvima gdje nema visoke divljači, ljudi ne kupuju karabine i pištolje za samilosni hitac, ostaju samo na sačmaricama. Pretpostavimo da je od ovih gotovo 300.000 komada oružja oko dvije trećine u rukama lovaca.
Kolika je vaša kolekcija?
Imam više pušaka, jer sam ih dobio kao poklone, ratne trofeje...
Skupo je biti lovac?
Lovci su opterećeni do maksimalnih granica, jer svakih pet godina plaćamo produženje oružanih listova po 10 eura po komadu, liječničke preglede svakih pet godina po 70 eura, za svako novo oružje šalju nam terenske provjere, a toga nema nigdje u Europi. Tu su i visoke zakupnine lovišta, štete od divljači, u prometu... Lovac uz svoj rad ima oko 7000 kuna godišnje troška. Gledati u Srbiju, kao što to čini Šime Lučin, kod njega me i ne čudi, jer je to osoba koja je pred javnošću velikim batom razbijala imovinu Hrvatske, misleći da dobiva tako političke poene. Ta puška, koju je razbijao kao ministar unutarnjih poslova, sigurno je vrijedila 10.000 kuna. Treba pitati takve Lučine koliko se lovačkog oružja nalazi po prostorijama MUP-a, koje završavaju u visokim pećima, kao da je to alajbegova slama i nema narodnu ili državnu vrijednost.
Takvog zakona nema u Europi, osim u Srbiji?
I to je obmana! U Srbiji se oporezuju isključivo pištolji, poluautomatske i automatske puške, ali ne i lovačko oružje! Mislim da ministar financija Linić nema ove podatke, jer da ih ima, ne bi uzeo u razmatranje takve ideje. Možda je Šime Lučin emotivno vezan za ono što je u Srbiji, ali bi trebao biti pošten i prenijeti točne informacije kakav zakon ima Srbija. Mi imamo izuzetno dobre odnose sa susjednim lovačkim savezima.
Kani li Hrvatski lovački savez krenuti u akciju protiv ovako najavljenog zakona?
Nadam se da neće biti potrebno, ali nećemo pasivno promatrati kako nas osiromašuju i pljačkaju. Tražit ćemo zaštitu naših ustavnih, zakonskih i građanskih prava. Najgore što bi se moglo dogoditi jest da lovačke udruge, tj. ovlaštenici prava lova vrate državi i županijama lovišta uz odštetu. Naime, ako ne možemo plaćati za puške, ostat ćemo bez njih, a bez pušaka ne možemo provoditi zakonom preuzete obveze, održavati lovišta kroz lovno-gospodarske osnove.
Osim toga, iako se protivim lovu i smatram ga čudnom aktivnošću jer ubijati zbog trofeja je bolesno, za hranu (iako sam vegetarijanac) nalazim donekle opravdanja, imam prijatelja koji su, nažalost, lovci. Znam da im ne mogu promijeniti mišljenje i ne pokušavam to jer bi to bilo gubljenje vremena. Dakle, poznajem ih i znam im običaje: prije polaska u lov drmne se pokoje piće, nađe se i pokoja boca ili pljoska za potegunuti koji gutljaj i tijekom samog lova, a na kraju da ne govorimo. Kao vojna osoba, časnik, tvrdim da tamo gdje je oružje nema mjesta alkoholu i zato bi trebalo prije lova i nakon lova dati tim ljudima da pušu alkotest i tko je popio makar samo jednu čašicu (treba biti 0 promila) izbaciti ga iz lovačkog društva i oduzeti mu dozvole za sve oružje. Neka pije kad ne rukuje oružjem.