Subota 9. svibnja - Zašto je u svađi zaobiđen komunizam
Svađa između premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića ima bar jednu “vrijednost” – takve su svađe, uglavnom među ženama, u nacionalnoj tradiciji, pogotovo u južnoj Hrvatskoj gdje su korijeni i jednoga i drugoga. Sjećam ih se iz svoga sela u Imotskoj krajini, svadljivice su jedna drugoj, uz ostalo, spominjale pretke, i bliske i daleke. Zanimljivo je da ni Plenković ni Milanović nisu jedan drugoga podsjećali na držanje u komunizmu, vjerojatno zato što su mu obojica u mladosti bili odani. Javnost se mogla zabavljati kopijom Milanovićeve molbe za članstvo u Savezu komunista i stavovima iz Plenkovićeve marksističke knjižice o masovnim medijima u kojoj citira Kardelja, a temu obrađuje s antiburžoaskih pozicija. A kako se u svađi spominje i kućni odgoj, možemo zamisliti kakav su – s partijskom knjižicom i marksističkim pogledom na svijet – kršćanski i hrvatski patriotski odgoj imali premijer i predsjednik. I kolika je sreća Hrvatske što trideset godina nakon pada komunizma i u Banskim dvorima i na Pantovčaku ima Titove pionire i omladince. Komunističkog nasljeđa mogli bismo se osloboditi na sveto nigdarjevo.
Nedjelja 10. svibnja - Koji ‘originalan’ start Restart koalicije
Lijepim hrvatskim riječima nazvao se predizborni savez lijevih stranaka – Restart koalicija. Prvo, dvije su imenice gdje bi trebali biti pridjev i imenica, i drugo, engleska riječ “restart” ne samo što je za hrvatske oči i uši ružna nego pokazuje podaništvo koje se voli svidjeti stranim gazdama. Engleski jezik sve više zagađuje i nagrđuje hvatski, no jednaka je nevolja i što su oni koji ga rabe otuđeni od hrvatske povijesti i tradicije i što u njihovu svijest ispražnjenu od hrvatstva engleske riječi ulaze kao živina na livade i njive s porušenim ogradama. Dakle, već u nazivu njihova saveza može se pročitati odnos lijevih stranaka prema Hrvatskoj – Lijepa Naša svijetu služi samo kao kolonija kojom, smjenjujući se, vladaju sluge Bruxellesa, Londona ili Washingtona, ili svih zajedno. Jedan od najvažnijih zadataka u politici trebalo bi biti nastojanje da se Hrvatska počne izvlačiti iz položaja kolonije u koji je dospjela prodavši svoje banke, nekad strateške državne tvrtke i druga dragocjena nacionalna bogatstva, ali toga nauma nema u programima ni lijevih ni desnih stranaka. Lijevima je najvažnije ustaštvo koje ne postoji, a desnima opasnost od Srba i Jugoslavije koja također ne postoji.
Ponedjeljak 11. svibnja - Antifašizam iz rata preokrenuo se u miru
U povodu pobjedničkih obljetnica, pod naslovom “Zašto se Hrvati srame svog antifašizma”, čitam: “Na području Hrvatske ustrojen je 71 partizanski odred i 64 brigade, više nego u ostalim dijelovima jugoslavenskog pokreta zajedno. Od 30 divizija NOVJ-a –18 ih je bilo hrvatskih, od 11 korpusa – 6! Od rujna 1942. Hrvatska je imala razmjerno najrazvijeniji partizanski pokret u Europi...” Doista se tih podataka ne treba stidjeti, ali bi se obratnog stanja u državi za koju su se Hrvati borili trebali stidjeti oni Hrvati koji su ga dopustili, kao i oni koji to stanje u slavljenju hrvatskih partizana prešućuju. A dopustili su da se ta država pretvori u veliku Srbiju – u Partiji koja je o svemu odlučivala, u vojsci, policiji, u političkim hijerarhijama omjer Hrvata i Srba iz rata posve se preokrenuo u korist Srba. A nacija s najbrojnijim antifašistima u ratu neusporedivo je najviše stigmatizirana kao fašistička i neusporedivo je najviše njezinih pripadnika proganjano, zatvarano i ubijano. Jest, mnogi su Hrvati bili antifašisti, s time se treba ponositi, ali su nakon antifašizma postali žrtve države koju su spašavali, žrtve komunizma koji se od fašizma nije razlikovao. Pod Titovim vodstvom.
Utorak 12. svibnja - Demokracija se u Hrvatskoj štitila nasiljem
Bugarska, Češka, Estonija, Mađarska, Letonija, Litva Poljska, Rumunjska i Slovačka – devet država EU potpisalo je izjavu u kojoj se kaže kako za njih 8. svibnja “nije dan oslobođenja, već zamjena jednog totalitarizma drugim”. Nacionalsocijalizam zamijenjen je komunizmom. Zašto među potpisnicima nema Hrvatske? Svima je jasno – Hrvatska je poslije 2. svjetskog rata živjela u demokraciji, i to demokracji koju je vlast odlučno štitila progonima onih koji su joj se protivili, logorima, zatvorima, mučenjima i ubijanjem. Demokraciju su besprijekorno branili i mediji koji su žigosali nedemokratske pojave i ljude koji su je ugrožavali, stvarajući kult Partije i Tita koji su je utjelovljavali. Javnom su tužiteljstvu olakšavali posao jer su se optužnice protiv tisuća političkih nepoćudnika, među njima Marka Veselice, Vlade Gotovca, Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Franje Tuđmana, Joze Ivičevića... jednostavno mogle prepisivati iz novina. Mediji tu tradiciju nastavljaju i danas, kada demokraciju štite i tako što gotovo svi osim dva-tri portala koji ne pripadaju mainstreamu, prešućuju spomenutu izjavu. Tako je očito zašto Hrvatske nema među potpisnicama.
Srijeda 13. svibnja - Zašto je ‘Otvoreno’ svakome otvoreno
Gledam “Otvoreno” na HTV-u, gosti ministar turizma Cappelli, vlasnik lanca hotela Andabak i drugi. Voditelj Nađvinski svakog gosta prekida prije nego što završi što želi reći, a čim kome postavi pitanje, diže ručice i napeto čeka kad će postaviti novo, pa kad ga postavi, iznova diže ručice i imate dojam da gosta uopće ne sluša nego sluša svoju neprirodnu radoznalost koja mu je uvijek važnija od mišljenja stručnjaka. Dok su “Otvoreno” vodili samo probrani voditelji, poput Mislava Togonala, bilo je neusporedivo bolje, otkad ga vodi puno više novinara, izgubilo je svoju posebnost i elitizam. Ali malobrojni prijašnji voditelji nisu samo imali više poštovanja i uljuđenosti prema gostima nego nisu bili ni pristrani, kao Nađvinski ovaj put. U posljednjem dijelu emisije “prisiljavao” je goste da kažu kad će se vratiti rad nedjeljom, kao da je to sudbinski važno za trgovinu, zaposlenost, gospodarstvo i uopće za život u vrijeme korone. Nije mu palo na pamet pitati zašto se nerad nedjeljom ne bi zadržao i nakon epidemije, kad tako, kako kaže jedan novinski naslov, želi “većina birača svih stranaka”.
Četvrtak 14. svibnja - Srbija bi trebala propagirati Thompsona
Dvaput me je u posljednje vrijeme oduševio Marko Perković Thompson. Prvo su Srbi poludjeli što je na tzv. dan oslobođenja Radiotelevizija Crne Gore dnevno emitiranje, nakon crnogorske himne, počela Thompsonovom pjesmom “Ne boj se”. Istina, Crnogorci su se ispričali, ali i uvjerljivo opravdavali – u toj pjesmi nema ništa sporno. Potom su mediji u Hrvatskoj objavili da je taj sjajni uradak na YouTubeu u petnaestak dana imao više od milijun slušatelja, što bi moglo imati ne samo glazbenog učinka. Riječ je o domoljubnim stihovima o tragičnom iseljavanju iz Hrvatske i dramatičnom pozivu mladim Hrvatima da ostanu na svojoj zemlji – “Znaj da te ispod ovog neba narod tvoj ljubi,/ Domovina treba.” Ovo će vrijeme Plenkovićeve i HDZ-ove vlasti biti upamćeno po rekordnom iseljavanju koje, umjesto zabrinutosti, prate samohvala vladajuće hijerarhije uspjesima koje samo ona vidi i vapajima medija, novinskih komentatora i svekolike domoljubne javnosti, a i popularnih pjevača, da se nestajanje nacije zaustavi. Da je srbijanska elita pametna, umjesto što bjesni, Thompsonovu bi pjesmu propagirala jer se svaka njezina riječ može odnositi i na Srbiju i Crnu Goru.
Petak 15. svibnja - Dvije moći najjačih – iz komunizma i devedesetih
Pametno i Fokus zajedno idu na izbore, dvije marginalne stranke uz uobičajeno nijekanje HDZ-a i SDP-a nude “pravu alternativu”, reforme, moderno građansko društvo. Tako o dvije najveće stranke i o sebi govore sve oporbene lijeve i desne stranke, ali HDZ i SDP će iznova dobiti neusporedivo najviše glasova. Zašto – kad je očito da u posljednjih dvadesetak godina Hrvatska pod njihovim vodstvom sve više gubi korak s razvijenim zemljama u Europi i svijetu, da je prestižu i one države od kojih smo u svemu donedavna bili bolji, da je iseljavanje sve veće, natalitet sve slabiji, demografsko stanje katastrofalno...? Što nas to motivira da biramo glavne krivce za propast zemlje? Mislim da je posrijedi ovo: te dvije stranke nasljeđuju dvije političke moći koje ljudima jamče da će nas bolje voditi od svih drugih – SDP moć iz komunizma, koja je bila apsolutna, a HDZ iz stvaranja i obrane države i nepovredive 10-godišnje vladavine. Osim fraza o dvjema velikim strankama i o sebi savršenima ništa ne nude oporbene stranke, a bez karizmatičnih vođa i opipljivih programa koji će biti radikalno rušilački prema mitu o SDP-u i HDZ-u, te prema “njihovoj” EU, sve će ostati manje-više isto.