Dok republikanac Donald Trump već priprema strategiju za američke predsjedničke izbore u studenome, a Bernie Sandres još se uvijek bori za naklonost demokrata kako bi zadržao barem teoretsku šansu pokraj Hillary Clinton, malo tko zna da je u igri još jedan kandidat – Watson.
Doduše, Watson ne ide po predizbornim skupovima, ne rukuje se s glasačima, ne ljubi djecu po susjedstvu niti šalje e-mailove žicajući donacije za kampanju kao svaki drugi političar. Watson čak i ne napušta sobu u kojoj se nalazi. Uostalom, Watson čak i nije čovjek, već računalo s umjetnom inteligencijom.
Aaron Siegel, umjetnik i profesor dizajna na Sveučilištu Južne Kalifornije, počeo je još prije godinu dana kampanju da se na predsjedničkim izborima u SAD-u dopusti kandidatura IBM-ova superračunala Watsona, koje je tehnički toliko razvijeno da je prije pet godina pobijedilo sve konkurente u američkoj varijanti kviza “Izazov” i odnijelo nagradu od milijun dolara. Sada Watson “radi” kao liječnik u Memorial Sloan Kattering centru za tumore u New Yorku, a dijagnoze i načini liječenja koje on propisuje imaju veći uspjeh nego terapije koje određuju njegovi “kolege” liječnici sa završenim fakultetima.
– Kad su prije godinu dana i republikanci i demokrati počinjali s predizborima, razmišljao sam tko bi mogao biti najbolji predsjednik SAD-a. I nakon nekog vremena postalo mi je prilično jasno da bi idealan kandidat bio ne živi čovjek, već stroj koji bi donosio mnogo objektivnije odluke – kaže Siegel čija kampanja okuplja desetak tisuća pristaša.
Eksponencijalni razvoj tehnologije, pa i umjetne inteligencije, gotovo će sigurno za deset, dvadeset ili možda pedeset godina dovesti do trenutka kada će roboti ili računala biti inteligentniji nego ljudi. Doduše, njihova robotska inteligencija bit će umjetna, a ne prirodna, no IQ, odnosno sposobnost snalaženja u neočekivanim situacijama, kako se inteligencija definira, bit će im veća nego u većine ljudi. I jasno je kako će rastom inteligencije roboti sve više preuzimati poslove od ljudi, Homo sapiensa. Stoga je pitanje koje se ovih dana vrti u Americi može li robot jednoga dana preuzeti i onaj najutjecajniji posao – posao predsjednika države.
Oni koji vjeruju u moć umjetne inteligencije poput znanstvenika Stephena Hawkinga uvjereni su da je to moguće i da će robot jednoga dana sjediti u Bijeloj kući. Ili barem na Pantovčaku.
Predsjednik bez osobnosti
Naravno, inteligencija nije sve, a za upravljanje državom nije potrebna samo sposobnost snalaženja već i suosjećanja, empatije, predviđanja, sposobnosti kombinatorike... A veliko je pitanje bi li superračunalo ili robot nakrcan umjetnom inteligencijom ipak osvojili ono bez čega nema ni položaja – naklonost i glasove birača.
Pobjeda na izborima za robota nipošto ne bi bila jednostavna. Prije svega, gotovo je sigurno kako bi protukandidati na izborima izvlačili argumente da robot nema iskustva u politici. Jer teško je vjerovati da bi stroj s umjetnom inteligencijom gradio svoju političku karijeru od dna, iz “baze”, prolazeći jednu po jednu stepenicu u političkoj hijerarhiji da bi na kraju došao do razine da se natječe za poziciju predsjednika. Kao što to čini velika većina političara, bilo da se radi u političarima u SAD-u, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Hrvatskoj. Doduše, ne slijede svi takav put. Barack Obama prije izbora za predsjednika SAD-a nije, osim kao senator, imao iskustva u upravljanju državom ili velikim sustavima. Uostalom, ni Jadranka Kosor, za čijeg su mandata završeni pregovori za pristup EU i koja je, zajedno s Pahorom, stabilizirala i normalizirala do tada zategnute hrvatsko-slovenske odnose, nije bila političarka “s dna kace”. U politiku je ušla iz novinarstva.
Drugi problem u dobivanju izbora leži u činjenici da je politika stvar osobnosti. Birači žele jedinstvenog vođu, muškarca ili ženu za koje su uvjereni kako svojim pristupom, znanjem, odlučnošću ili stavom mogu rješavati stvari. Reagan je na izborima “razbio” Cartera čvrstim stavovima, no Clinton je izbore, među ostalim, dobio i šarmom. Bio je elokventan, dobro je izgledao, svirao saksofon, što njegov tadašnji konkurent, Bush stariji, nikako nije mogao nadoknaditi u očima birača. U Hrvatskoj se osobnost posebno vidjela kod Mesića jer ne postoji računalo, ma kako inteligentno bilo, koje bi problem sa Slovencima riješilo onako kako je to riješio Mesić. Naime, u jednom trenutku Slovenija je na granicu s Hrvatskom poslala svoje specijalne postrojbe, a Mesić je najavio da će kao odgovor poslati lokalni DVD iz nekog zagorskog zaselka. Slovenska se postrojba nakon te izjave povukla.
Ipak, pojam osobnosti nosi i eventualnu prednost za robote. Možemo zamisliti kako bi se proveo Trump na izborima kada bi mu se suprotstavio robotski kandidat zgodan kao Kennedy, elokventan poput Obame i moralan poput Lincolna. Kandidat za kojega ste sigurni da nikada nije zaboravio onog s kim se rukovao u kampanji, kandidat koji nije zaboravio vaše lice ni što vam je obećao. Jer roboti ne zaboravljaju.
Nadalje, treći problem u izborima su emocije. Koliko god roboti i strojevi bili inteligentni, oni nemaju emocije. Mogu eventualno razumjeti što su one, ali ih ne mogu proživljavati. A to je prilično važna stvar za nekoga tko vodi državu, imala ona 300 milijuna stanovnika poput SAD-a ili sedamdesetak puta manje kao Hrvatska. Naime, prilično je malo izgledno da bi robotski predsjednik pokrenuo projekte poput Obamacarea u SAD-u ili neki od projekata socijalne zaštite kakvi se provode u Europi. Jer, ipak država postoji zbog svojih stanovnika i dužna je skrbiti o onima koji sami za sebe skrbiti ne mogu, poput starih ili nemoćnih. S druge strane, za računala su ovakvi potezi samo nepotreban trošak. Uostalom, mogućnost simuliranja emocija bez stvarnog osjećanja emocija u psihologiji je definicija psihopata. A gotovo je sigurno da nitko ne želi da mu državu vodi psihopat.
Unatoč svemu ovome, bude li jednog dana izabran za predsjednika, robot će se naći u potpuno drugačijoj ulozi nego što je ikada jedan stroj bio.
Prije svega, tu je briga o normalnom funkcioniranju države. Dobra je stvar što bi državna administracija, svaki činovnik koji sjedi i u najudaljenijem selu mogao predsjednika “puniti podacima” u realnom vremenu. Superračunala, posebno ona velike umjetne inteligencije, mogu obraditi goleme količine podataka, analizirati i uzeti u obzir ono što ljudi ne mogu obraditi tako jednostavno i brzo. Na temelju analiza i milijuna kombinacija računalni predsjednik mogao bi donijeti optimalnu odluku za gospodarstvo ili ekonomiju zemlje. Drugo je pitanje koliko bi dobre odluke donosio kada se govori o socijalnim programima poput školstva, zdravstva ili socijalne zaštite... Jer ovi programi ljudima bez empatije zvuče kao nepotrebno trošenje sredstava. A empatije računalo definitivno nema.
Vrhovni zapovjednik
Poseban je problem što je predsjednik države ujedno i zapovjednik oružanih snaga. Drugim riječima, inteligentni robot odlučivao bi o pitanjima života i smrti, o napadima na neprijatelja, o pokretanju rata i slanju ljudi u bitke. Već danas imamo desetke dronova, bespilotnih letjelica koje kruže nad Afganistanom, Irakom, Sirijom, Pakistanom koji love teroriste. Svakom ovom bespilotnom letjelicom ipak upravlja čovjek. Čovjek koji je tisućama kilometara udaljen, u nekoj kontrolnoj sobi u vojnoj bazi SAD-a, ali ipak čovjek. Računalni predsjednik predstavljao bi nešto potpuno drugo, to bi bio prvi stroj koji bi mogao, i od kojeg bi se u krajnjem slučaju to i očekivalo, odobriti primjenu smrtonosne sile protiv ljudi. Pitanje je bi li superračunalo dalo odobrenje za napad na Bin Ladenovo skrovište u Abbottabadu.
Osama bin Laden bio je u tom trenutku bezopasan za SAD. Bio je zločinac zbog svojih djela iz prošlosti, no nije vodio Al-Qa’idu, nije imao utjecaja na organizaciju terorističkih napada i bio je relativno beznačajan. Njegova eliminacija, koju je trebalo napraviti, nije bila stvar racionalne odluke, već pitanje osvete i stava. Pitanje emocija koje računalo nema. I na kraju – uvijek ostaje otvoreno jedno ključno pitanje. Što ako netko hakira predsjednika?
– Teško je, gotovo nemoguće reprogramirati stav čovjeka, ali relativno je lagano promijeniti stavove i reprogramirati umjetnu inteligenciju. Svakako je to jedna od vrlo ozbiljnih opasnosti u ovakvim scenarijima – kaže Kristinn Thorisson, osnivač islandskog Instituta za inteligentne strojeve koji vjeruje da će roboti s umjetnom inteligencijom prije ili kasnije ući u svjetsku politiku.
Ipak, sudeći po sadašnjem stanju, ovo se još dosta dugo neće dogoditi. Roboti već sada preuzimaju poslove ljudima, no riječ je ponajprije o teškim, zamornim ili dosadnim fizičkim poslovima. Svaki zadatak koji traži kreativnost u ovome trenutku još je uvijek pretežak i za najrazvijenija računala današnjice. Književnost, novinarstvo, ekonomija, nastava... sve su to poslovi u kojima su se superračunala s umjetnom inteligencijom već okušala, ali rezultati su bili prilično slabi.
Prošlog mjeseca Financial Times pokazao je članke koje je, na temelju cijelog niza ekonomskih pokazatelja, napisalo njihovo računalo Emma, vrh tehnologije u novinarstvu. Članak je, što se tiče podataka, točan, ali i vrlo dosadan, bez stila i lepršavosti.
Umjetna inteligencija još dugo neće vladati kreativnim poslom ni politikom. A možda je to i šteta jer robotski političar zasigurno ne bi skupljao satove, letio vladinim zrakoplovom u privatne posjete ljubavnicama niti bi svojoj partnerici namještao konzultantske ugovore sa stranim tvrtkama.