Kako će Hrvatska sudjelovati u oblikovanju politika EU

Kako će se Hrvati uklopiti u europske institucije i sudjelovati u oblikovanju politika EU-a nakon ulaska u EU?

Odgovor na to pitanje ujedno je i prilika za prikaz temeljnog institucionalnog okvira EU-a i načina na koji će Unija prilagoditi svoj unutarnji sustav kako bi omogućila Hrvatskoj da bude adekvatno zastupljena u europskim institucijama i da sudjeluje u procesu odlučivanja na razini EU-a.

Hrvatski predsjednik i premijer sudjelovat će na sastancima Europskog vijeća koje na europskim summitima okuplja šefove država i vlada država članica EU-a i postavlja dugoročne političke prioritete razvoja EU-a, poput uvođenja zajedničke europske monete.

Hrvatski resorni ministri sastajat će se s europskim kolegama na sastancima Vijeća Europske unije (koje ne treba miješati sa spomenutim Europskim vijećem, a još manje s Vijećem Europe koje nije institucija Unije) u kojem nacionalni predstavnici zastupaju interese svojih vlada. Vijeće mijenja „lice“ ovisno o temama o kojima raspravlja (pri usvajanju europskog zakona u području ribarstva sudjeluju europski ministri za ribarstvo, a pri usvajanju proračuna EU-a ministri financija).

Odluke u Vijeću donose se jednoglasno ili većinom glasova, ovisno o kojem se pitanju raspravlja, a njegov se rad, u skladu s njegovim izrazito političkim karakterom, u velikoj mjeri temelji na pregovorima i kompromisima između država i u tom procesu, neminovno, značajnu ulogu igraju odnos političkih snaga i strateške sposobnosti država.

Ulaskom Hrvatske u EU, Hrvatska će imenovati jednog povjerenika u Europsku komisiju, kojem će biti dodijeljeno određeno područje sektorske nadležnosti. Iako se povjerenici ne biraju izravno, što se često navodi kao primjer demokratskog deficita Unije, oni su podvrgnuti svojevrsnoj neizravnoj kontroli budući da njihovo imenovanje prema redovnoj proceduri odobrava na izborima izabrani Europski parlament.

Ta će se osoba priključiti ostalim europskim povjerenicima u Komisiji, instituciji čiji je zadatak da promiče interese Unije kao cjeline, a ne pojedine nacionalne interese. Komisija, uvjetno rečeno, predstavlja europsku „državnu upravu“ te će se zainteresirani Hrvati putem natječaja moći kandidirati za radna mjesta u Komisiji, ali i ostalim europskim institucijama.

U sklopu aktualnog mandata Europskog parlamenta, Hrvati će se kroz izravne izbore moći kandidirati za 12 mjesta europskih zastupnika, instituciji koja s Vijećem EU-a suodlučuje pri usvajanju europskih zakona. Na Europski sud pravde u Luksemburgu, koji tumači europske zakone i osigurava njihovu ujednačenu primjenu u čitavoj EU,  bit će imenovan jedan hrvatski sudac.

Lokalna i regionalna razina moći će sudjelovati u procesu odlučivanja kroz sudjelovanje u savjetodavnom tijelu EU-a pod nazivom Odbor regija, a predstavnici civilnog društva,  poslodavaca i zaposlenika u Europskom gospodarsko-socijalnom odboru. Brojni će Hrvati moći utjecati na oblikovanje europskih politika na neizravan način, kroz aktivno sudjelovanje u organizacijama civilnog društva, industrijskog sektora, lobističkih struktura koje svakodnevno nastoje postići da njihovi interesi budu zastupljeni u europskim propisima.

Iz ovog je presjeka vidljivo da će za potrebe priključivanja Hrvatske EU prilagoditi svoj institucionalni okvir, no istovremeno će Hrvatska – iako ne postoji europski propis koji bi zadirao u unutarnju organizaciju država članica – morati (re)organizacijom vlastitih institucija i mehanizama te osposobljavanjem kadrova osigurati svoje učinkovito sudjelovanje u europskim poslovima koji će od dana priključivanja EU-u u potpunosti postati „domaći“ poslovi.