Kako da Hrvatska od shut down zemlje postane start-up nacija?

Danas u svijetu rijetko tko, osim pripadnika nekih ekstremističkih struja, bilo Židovima bilo Palestincima, osporava pravo na državu. Izraelci svoju imaju od 1948. godine, Palestinci je još čekaju. U ovom članku ne zauzimamo strane u krvavom sukobu između Izraela i dijela Palestinaca, odnosno Hamasa, za čije će razrješenje trebati gotovo pa čudo, nego analiziramo kako Izraelu, relativno mladoj državi u izrazito neprijateljskom okružju i na teritoriju siromašnom prirodnim resursima, uspijeva ne samo imati državu, nego i razvijati ekonomski iznimno uspješnu zemlju. I još uspijevaju postati svjetska perjanica u području moderne tehnologije i inovativnosti, o čemu u bestseleru New York Timesa “Izrael: Start-up nacija”, koja je poslužila kao povod ovom članku, pišu Saul Singer i Dan Senor.

Na uglu ulice stoje četvorica muškaraca... Amerikanac, Rus, Kinez i Izraelac. Novinar priđe skupini pa kaže: “Oprostite..., kakvo je vaše mišljenje o nestašici mesa?” Amerikanac na to odgovori: “Što je nestašica?” Rus: “Što je meso?” Kinez: “Što je mišljenje?” A Izraelac: “Što znači ‘oprostite’?”

Ova je anegdota djelić kazališnog komada “Dvije tisuće godina” poznatog redatelja Mikea Leigha, koji su autori knjige “Start-up nacija: Tajna izraelskog ekonomskog čuda” Saul Singer i Dan Senor uzeli kao moto jednog poglavlja, analizirajući kako jedna mala zemlja bez prirodnih resursa i u nepovoljnom geopolitičkom položaju uspijeva biti primjer inovativnosti i poduzetništva za cijeli svijet. “Start-up nacija” bestseler je New York Timesa nedavno preveden i na hrvatski, iz kojega svaka država, ako to želi, može izvući pouku. A Hrvatska pogotovo.

Jer, kad je riječ o start-up tvrtkama, dakle poduzećima koja se temelje na tehnologiji, ali i kreativnosti, bez čega danas nema uspjeha i konkurentnosti u svijetu, one toliko žuđene konkurentnosti koju hrvatski političari deklarativno zazivaju već godinama – Izrael je sve ono što Hrvatska nije. Izrael je zemlja s najviše start-up tvrtki na svijetu (u odnosu na broj stanovnika), zemlja koja uspijeva privući čak dva puta više kapitala nego goleme Sjedinjene Države, zemlja koja – što je gotovo nevjerojatan uspjeh – ima više tehnoloških kompanija izlistanih na burzovnom indeksu Nasdaq nego ijedna druga država na svijetu.

Nepobjedivi mentalitet ‘hucpa’

Knjiga Saula Singera, bivšeg urednika u Jerusalem Postu, i Dana Senora, američkog kolumnista i političkog savjetnika, zanimljiva je, korisna i inspirirajuća jer ovaj izraelski gospodarski fenomen ne proučava isključivo ekonomski, nego zadirući duboko u izraelsko društvo, povijesne i političke okolnosti pod kojima je Izrael nastao, židovsku kulturu pa i mentalitet. Naglasak na civilizacijskim faktorima važan je doprinos knjige jer pokazuje ono što, čini se, hrvatske političke elite, ali i hrvatski građani nisu osvijestili: novac jest uvjet razvoja, ali nipošto jedan i jedini pa možda ni najvažniji. Počnimo zato netipično za jednu ekonomsku temu, od mentaliteta. Definicije u rječnicima kažu kako je mentalitet zbroj intelektualnih sposobnosti, načina razmišljanja i karaktera. Mentalitet, kako pojedinca tako i nacije, dakle određuje kako ćemo se ponijeti u određenim situacijama, a dosjetka s početka teksta opisuje karakterističnu osobinu izraelskog mentaliteta bitnu za opstanak židovskog naroda, ali i važnu za razvoj poduzetne nacije. Riječ je o osobini koju najbolje dočarava hebrejska riječ hucpa, što znači drskost u pozitivnom i negativnom smislu, neočekivana odvažnost, inat, upornost i tvrdoglavost koji lako mogu ostaviti dojam arogancije. Tu je riječ nemoguće izraziti u ijednom drugom jeziku. Upit “Što znači oprostite?!”, suprotno predodžbi mnogih, pokazuje da Židovi nisu niti disciplinirani niti poslušni, ne drže osobito do uljudnosti ili isprika. Nadređenom će bez ustručavanja reći: “Zašto si ti moj šef, zašto ja nisam tvoj šef?” Što je, moramo priznati, gotovo nezamisliv scenarij ne samo u hrvatskim političkim strankama, koje sad svi prozivaju, nego i u hrvatskim tvrtkama, o čemu malo tko govori. Ali, kako nam reče dr. sc. Boris Havel, autor iznimno vrijedne znanstvene studije “Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest Svete zemlje”, koji je u Jeruzalemu proveo tri godine magistrirajući na Hebrejskom sveučilištu komparativnu religiju, židovski je mentalitet vrlo kompleksan jer hucpa uključuje i visok stupanj samokritičnosti, običaj da se ljudima ne govori iza leđa, kao i stav prema kojemu je legitimno apsolutno sve staviti pod upit.

I hrvatski je mentalitet složen. Kad treba izbjeći zakonito poslovanje, Hrvati su poslovično kreativni, ali umjesto samokritičnosti, resi nas izniman dar da za svaki neuspjeh okrivimo nekoga drugoga. – Previđamo vlastite loše osobine i zauzimamo stav “moja je strana uvijek i u svemu u pravu”, čime onemogućujemo dijalog, razmjenu ideja i iskustava – navodi Havel, pronalazeći uzroke ovakvom rigidnom ponašanju u dihotomiji totalitarizama koji su carevali prije. Pa ako je Bog odlučio da Židovi budu izabrani narod, Hrvati su se, barem se tako čini prema krilatici “Bog i Hrvati”, izabrali sami.

Upravo ovih dana, dok ponovno ratuju Izrael i dio Palestinaca predvođenih Hamasom, nije popularno govoriti o Izraelu u pozitivnom kontekstu, ali start-up nacija neosporno je pozitivan fenomen o kojemu je nemoguće govoriti bez konteksta, pa makar on bio i ratni. Singer i Senor pišu među ostalim upravo o tome kako je neke od najvećih uspjeha Izrael postigao dok su po zemlji padale bombe. Primjerice, uoči iračkog povlačenja iz Kuvajta u siječnju 1991., u Izraelu su bile zatvorene škole i poduzeća, radnici nisu morali ići na posao, ali unatoč tome Izrael je nastavio proizvodnju Intelova čipa. Oko 80 posto radnika izraelske podružnice Intela dobrovoljno je došlo na radno mjesto dok su oko Intelova sjedišta za istraživanje i razvoj padale rakete. Možda se čini kao pitanje golog opstanka, ali zapravo je puno više od toga: Izrael je ovakvim i sličnim potezima uvjerio strane investitore da se ne moraju brinuti za sigurnost svojih ulaganja čak ni kad njihovom nemirnom bliskoistočnom zemljom bjesni ratni vihor. Warren Buffett, jedan od najvećih svjetskih investitora, čuven po svojoj brizi zbog rizika, investirao je 4,5 milijardi dolara u kompaniju Iscar u Izraelu. Bila je to prva njegova kompanija koju je kupio izvan SAD-a. Hrvatska, zemlja koja živi u miru gotovo 20 godina i u međuvremenu je postala članica Europske unije, do sada nije uspjela dokazati niti da zna koji će i koliki porezi dočekati ulagače, recimo, iduće godine.

(Foto: Reuters/ PIXSELL)

Unatoč tome, po mnogočemu, Izrael i Hrvatska slične su zemlje. Boris Havel ističe kako su Izraelske obrambene snage i Hrvatska vojska imale sličan ustroj: “male jedinice sa zapovjednicima koji su mogli improvizirati ad hoc bez stalnog osvrtanja na više zapovjedne strukture”. Upravo takav vojni ustroj omogućuje razvoj osobina nužnih ne samo za uspješno ratovanje nego i za proboj u poduzetništvu.

– Kad završe vojnu službu, Izraelci posjeduju dvije prednosti: sposobnost brzog odlučivanja i spremnost na preuzimanje rizika – kaže prof. dr. Velimir Srića koji je vodio konferenciju Start-up Croatia nedavno održanu u Zagrebu.

Spoj osobina idealan za poduzetnika izraelska vojska uspijeva razviti jer je strukturirana antihijerarhijski; časnika je manje nego u drugim vojskama, zapovjednici četa su dvadesettrogodišnjaci, praktički djeca koja ipak i u vrlo kompleksnim situacijama na terenu odlučuju sama; u pričuvnim snagama vozači taksija mogu zapovijedati milijunašima, a sve to zajedno podržava kaotičan, antihijerarhijski etos koji se može pronaći u svim aspektima izraelskog društva. Ni to nije sve jer, kako pišu Singer i Senor, “elitne postrojbe Izraelskih obrambenih snaga stvarni su nacionalni ekvivalent za Harvard, Princenton i Yale”. Obuka je u postrojbama mornaričkih komandosa, padobranskim jedinicama ili pogotovo postrojbi komandosa pod zapovjedništvom glavnog stožera Sajeret Matkal toliko kvalitetna, ali i zahtjevna, da budućim poslodavcima precizno govori kroz kakvu su selekciju mladić ili djevojka morali proći i koja iskustva već posjeduju.

Hrvatske stranke kao sekte

Povučemo li paralelu između Hrvatske vojske u Domovinskom ratu i Izraelskih obrambenih snaga, jasno je da je Hrvatska propustila veliku šansu.

– Jedna od najvećih tragedija moderne Hrvatske zanemarivanje je braniteljske populacije u mirnodopskoj izgradnji društva – komentira Boris Havel, ističući kako su hrvatski branitelji slično Izraelcima posjedovali veliku razinu osobne kreativnosti i spremnosti na improvizaciju, što je ne samo “ključna riječ u nastanku moderne izraelske države nego i jedan od ključnih koncepata koje ćete pronaći u Starom zavjetu”.

Srića smatra kako je za hrvatsko gospodarstvo sad prekasno da iskoristi braniteljsku energiju. Kako kaže, svaka usporedba društvenih i gospodarskih potencijala Hrvatske vojske s izraelskima izgubila je smisao ubrzo nakon Domovinskog rata kad je umirovljeno 69.000 ljudi mlađih od 40 godina, većinom branitelja. “Nakon rata na pogrešan smo način slavili nacionalni ponos. I tipično za malu naciju nismo uspjeli razviti pobjednički duh.”

Osim ratne povijesti i činjenice da su dvije podjednako male zemlje relativno kratke moderne povijesti, Izrael i Hrvatska dijele i druge sličnosti poput jake dijaspore, snažnog osjećaja domoljublja, ali i duboke ideološke podijeljenosti društva. Međutim, tvrdi Havel, dok je ova podijeljenost u Izraelu nijansirana i ne ide na štetu državotvornosti te nikad nije subverzivna, kod nas postoji crno-bijeli, nepomirljivi ideološki jaz.

– S jednim dijelom populacije niste načisto je li im važnija ideologija ili država, a neki od njih su i na vlasti. U Knessetu je apsolutno svaki zastupnik lojalan državi, a premda itekako postoji kritika političara, ideologija nikad nije iznad državotvornosti. U Hrvatskoj nije tako, a glavni razlog tome je što nije provedena lustracija – smatra Havel, argumentirajući kako su izraelski lideri osobe koje su najviše pridonijele obrani i izgradnji zemlje, dok hrvatski političari često prije politike ništa značajno nisu postigli, nikog nisu vodili i nisu bili u prilikama biti kreativni, donositi životno važne odluke i općenito puno razmišljati o bilo čemu osim o vlastitom probitku.

– Hrvatski političari ostavljaju dojam da su indiferentni prema državi i državnosti, čak ako to i nije tako. Na površini se drže spletkama, protivnike zastrašuju, a nagrađuju svoje sljedbenike – kaže Havel, uzimajući za primjer kako nije pristojno da glavni državni medij vodi ista osoba koja je to radila i u totalitarizmu, ističući da ne govori o kažnjavanju ili stvaranju novih nepravdi, nego izgradnji društva koje bi baš kao izraelsko funkcioniralo poput obitelji (za što Izraelci imaju i izreku kol Israel mišpaha – Sav je Izrael obitelj). Srića također u postojećem rasporedu snaga ne vidi izlaz. – Sve su stranke sljednice Saveza komunista. Političari nas zatvaraju u prošlost. Potrebno nam je novo vodstvo koje će donijeti novu kulturu – kaže Srića, koji se i osobno okušao i razočarao u hrvatskoj politici.

– Hrvatske stranke u većini, osobito manje, funkcioniraju kao sekte ili tajna društva, a ne kao stranke koje vode državu. Rutine tajnih društava one su prenijele na državu: pobožno poštovanje hijerarhije i strah od iznošenja mišljenja, što onda rezultira nepostojanjem volje kod kvalitetnih ljudi da se bave politikom – ističe Boris Havel, vraćajući se opet lustraciji kao temeljnom preduvjetu postizanja ne samo lojalnosti državi nego i ostvarenju velikih ljudskih potencijala za koje je uvjeren da ih Hrvatska posjeduje.

Ugledna politička analitičarka i kolumnistica Obzora prof. dr. Mirjana Kasapović, naprotiv, sve je sigurnija u to da je bitan problem ove zemlje nedostatak radnih potencijala i radne kulture goleme većine ljudi. – Mile Kekin i Hladno pivo savršeno su sublimirali neradni mentalitet Hrvata – znate onu “Zimmer frei”. Eto, to je to. Manjina radi, i to radi mnogo i dobro, ali većina ne želi raditi. Kamo god dođem, naiđem na obrtnike i poduzetnike koji traže konobare, bravare, stolare, vodoinstalatere, zavarivače i druge koji ne žele raditi i ne daju se sa zavoda za zapošljavanje. U Zagorju ne možete naći nikoga da kosi travu za nadnicu od 100 kuna na sat. Zamislite kakve bismo imali plaće da nam je nadnica 100 kuna na sat – rekla nam je Mirjana Kasapović, ograđujući se da kao politologinja ne može analizirati izraelsku ekonomiju.

Doista, zašto biste naporno učili i radili ako učlanjenjem u sektu možete postići mnogo više? I dok su mladi Izraelci, kad završe vojnu službu i fakultete (a Izrael je među zemljama s najviše visokoobrazovanih osoba na svijetu), spremni krenuti u poduzetništvo, ocjenjujući taj put jednako dobrim kao tradicionalnu karijeru liječnika ili inženjera, mladi Hrvati sanjaju o uhljebljivanju u kakvoj državnoj službi kao vrhunaravnoj sreći. – Nama je još potreban Veliki brat, država, pa da svi budemo zaposleni kod njega – kaže prof. dr. Srića. I školski se sustav, baš poput cijelog društva, nije suštinski promijenio još iz vremena prošlog režima: kao što su potvrdila istraživanja, jednako danas kao i onda stvara poslušnike koji ne razmišljaju svojom glavom. Pa tko da oplodi novac koji bi eventualno strani investitori i uložili u Hrvatsku?

U svakoj se tvrtki govori ruski

Ako pretpostavljate kako je Izraelcima lako jer ih pomažu bogati Židovi iz cijelog svijeta, varate se. Izraelsko iskustvo zapravo nije takvo, jer dok primjerice od kineske dijaspore dolazi 70 posto izravnih stranih ulaganja u Kinu, velika većina američko-židovskih investitora zaobilazila je izraelsko gospodarstvo. Tek odnedavno, otkad je Izrael uspješniji, dio Židova iz dijaspore prihvaća Izrael kao prostor za svoje poslovanje. “Izrael je morao biti kreativan da bi naučio kako iskoristiti svoju iseljeničku zajednicu u inozemstvu za pokretanje svojega gospodarstva”, pišu Paul Singer i Dan Senor.

Zapravo, angažiranje židovske dijaspore oko pomoći u izgradnji države počelo je 1951. razgovorom između Simona Peresa, budućeg predsjednika Izraela, koji je tada bio glavni dobavljač oružja za novu izraelsku državu, i Ala Schwimmera, američkog investitora među čijim prijateljima su bili Howard Hughes i Kirk Kerkorian, a kojemu židovski identitet nije značio ništa dok nije vidio slike oslobađanja iz koncentracijskih logora. Da skratim vrlo složenu priču, u kojoj je Schwimmer morao prekršiti Zakon o neutralnosti kojim je američkim građanima zabranjeno da bez vladinog odobrenja izvoze naoružanje, on je 50-ih u Izraelu osnovao Bedek, kompaniju za održavanje zrakoplova koja je u pet godina postala najveći poslodavac u državi.

Kako su se proveli hrvatski iseljenici koji su pokušali uložiti u hrvatsko gospodarstvo još je jedna stara priča posve drukčija od izraelske prakse. Izrael je zemlja doseljenika. Dijelom zbog povijesti naroda bez države, ali dijelom i zbog toga jer Izrael svoje doseljenike prihvaća i cijeni, što oni itekako znaju vratiti. Primjerice, Rusi s doktoratom znanosti i diplomom inženjera, koji su u velikom broju stizali iz bivšeg Sovjetskog Saveza, nisu mogli stići u boljem trenutku. Izraelski privatni tehnološki sektor sredinom 90-ih vapio je za inženjerima pa se danas u gotovo svakoj start-up tvrtki može čuti ruski. Mladi izraelski znanstvenici, koji odlaze u svijet, odande se najčešće i vraćaju pa se ne govori o odljevu, nego “cirkuliranju mozgova” koje unapređuje izraelsko gospodarstvo i društvo u cjelini. Prema izdvajanjima za znanost i istraživanja, Izrael je među prvima u svijetu.

Za razliku od hrvatskog, izraelski otklon u radikalizmu uvijek ide u smjeru od lošega prema dobrome. Židovi, koji kroz cijelu svoju povijest nisu smjeli posjedovati zemlju i nisu imali tradiciju u poljodjelstvu, ne samo metaforički nego i doslovce, uspjeli su “uzgojiti ribu u pustinji”. Na početku gotovo socijalistička država, zemlja kibuca, bez privatne inicijative, postala je poticajna znanstvenicima i poduzetnicima, pa čak i financijašima premda su oni još donedavno odlazili iz Izraela raditi na Wall Street. Neke od najuspješnijih izraelskih start-up tvrtki stvorene su na povezivanju naizgled nespojivih stvari, primjerice medicine i sofisticiranog oružja. Tvrtka Given Imaging nastala je tako na istraživanju pilula koje mogu emitirati slike iz unutrašnjosti tijela koristeći se optičkom tehnologijom preuzetom iz uređaja za navođenje bojnih glava s vrha rakete. Gavriel Iddan, raketni znanstvenik koji je došao na tu ideju, morao se jako potruditi kako bi uvjerio mnoge da je moguće postaviti kameru, prijenosnik, svjetlo i izvor energije u pilulu koju svatko može progutati. Znanje, spremnost na odlazak iz državnog poduzeća i na istraživanje nepoznatog, preuzimanje razumnog poslovnog rizika u stabilnim poreznim uvjetima pa i hucpa – sve je to trebalo Gavrielu Iddanu da bi uopće osnovao svoju start-up tvrtku. Naravno, trebao mu je i novac, ali na kraju ovog niza uvjeta njega nije bilo teško ishoditi, pogotovo ako se zna da je takva vrsta tehnološkog miksa sveti gral inovacija. I zato, nije li krajnje vrijeme da i Hrvatska postavi stvari tim redom i na takav način kako bi – umjesto shut down države kako ju je u pogovoru knjige definirao Pavle Kalinić – i sama postala start-up nacija?

>> Čitatelji sami financiraju medije da bi dobili pravo novinarstvo