Kako djetetu objasniti: Tko je onaj sa škarama iza Milanovića na plakatu i što hoće?

Mudrovati u novinama i na televiziji o političkoj sceni i stvarnoj mogućnosti izbora u Hrvatskoj čini mi se mačji kašalj prema pokušaju da prvašiću na izravno pitanje pokušam objasniti što su izbori i između koga se bira. Dijete je znatiželjno, gleda oko sebe, vidi da se događa nešto zanimljivo. Zanima je tko su likovi koji nas tjednima okružuju, nagovaraju, umiljavaju se. Tko je onaj sa škarama iza Milanovića na plakatu i što hoće? Je li bolje da je Hrvatska jaka ili da raste? Je li taj Most o kojem pričaju stvarno most, kako Hrvatska raste i kad će biti velika, zašto onaj što je izgubio od Kolinde lupa štapićima? Pred takvim zadatkom osjećam se poput Muje kad je sinu objašnjavao negativne brojeve. Djetetu nije bilo jasno što je to “minus tri” ili “minus deset”. Mujo ga posjedne i kaže: Sine, to je jednostavno, zamisli npr. autobus s troje putnika. Autobus se zaustavi na stajalištu i izađe ih osam. Dakle, na sljedećem stajalištu bi moralo ući petero ljudi da bi bus bio prazan.

Pokušao sam uvesti dijete u bespuća stranačke politike preko školskih predmeta, no zapeo sam već na primjerima iz matematike. Kako objasniti to da ljudi glasuju, ali da stranke neće nužno imati onoliki omjer zastupnika koliko su dobile glasova. Neke će imati puno više glasova od drugih, ali neće imati nijednog zastupnika u Saboru, a neke s jako malo glasova imat će puno zastupnika, bilo zato što su se unaprijed prikrpale uz koalicijsku kobasicu, bilo zato što su regionalno koncentrirane. Dakle, ishod ovisi velikim dijelom o tome kako se odigralo i istrgovalo unaprijed. Ili kako objasniti djetetu da ni odrasli ne znaju brojiti pa, kad treba srušiti pokušaj referenduma, onda birača ima 4,1 milijun, a sad ih odjednom ima samo 3,7 milijuna?

Nakon što se djetetu objasni da može glasovati za jednog k’o nijednog (ako stranka ne uđe u Sabor), treba mu objasniti kako je moguće istodobno glasovati za dvoje. Naime, zanimljiva je logika izbora koju nameću dvije glavne stranke, koje čine jezgru dvaju koalicijskih blokova. Svodi se na ili-ili. Ako im je vjerovati, glasovati u Hrvatskoj nije nimalo jednostavno jer ti ne glasuješ samo za onoga za kojeg glasuješ, već apriornom kombinatorikom oko prelaska praga, ako glasaš mimo dva bloka, zapravo rasipaš glas, pa u konačnici glasuješ za druge. Tako iz HDZ-a kažu da je glas za bilo koga drugog osim za njih glas za SDP pa, kako god glasuješ, glasovao si za SDP, ako si zaokružio bilo što nije HDZ. Mogućnost se izbora tako reducira na HDZ i ostatak koji je ne-HDZ = SDP.

SDP uvjerava glasače kako moraju glasovati za njih jer, ako ne glasuju za SDP, glasovali su za HDZ, bilo da “bacaju” glas dajući ga strankama koje neće prijeći prag bilo dajući ga onima koji će ga prijeći, ali će onda “izdati” i koalirati s HDZ-om, koji usisava sve što mu se približi pa je u konačnici to isto kao i glas za HDZ. Dakle, možeš glasovati za SDP ili za ne-SDP = HDZ. Stoga, ako ne preferiraš HDZ i SDP, najgore što možeš učiniti jest da ne glasaš ni za jedne ni za druge jer onda si glasao i za jedne i za druge. Također, ako baš toliko voliš i HDZ i SDP da se ne možeš odlučiti za koju bi od dvije ljubavi glasovao, najbolje da glasuješ za nekog trećeg jer ćeš samo tako moći istovremeno glasovati i za jedne i za druge.

Milanović je pri kraju kampanje dodao dodatnu dimenziju ovoj priči s tezom – glas za HDZ je glas za Karamarka. Čini se tautologijom, ali je jasno na što cilja. On smatra da je HDZ jača i bolja stranka nego što je Karamarko lider. Svojedobno se jedan književnik i novinar ulizivao Sanaderu tezom kako je Sanader bolji od HDZ-a, a Milanović gori od SDP-a, iako je već tada izgledalo da će prije biti da je suprotno. Slijedeći tu logiku, na tezu kako je glas za HDZ glas za Karamarka, moglo bi se replicirati kako je glas za Milanovića glas za SDP. I ne samo to, već i za HNS i Vesnu Pusić, koja ga prati kao sjena na drugoj poziciji liste za 1. izbornu jedinicu.

Kako, unatoč svemu, HDZ i SDP lijepo mogu surađivati, pokazuju i primjeri poput Mosta koji su, izgleda, zajednički napravili, jer se s jedne strane pušta glas da je Most projekt HDZ-a, a s druge da ga je izgradio SDP. Za prošlog su nas referenduma slično uvjeravali da je Željka Markić igračica Josipovića i SDP-a, pa ispade baš lijepo od njih što su stvorili ozbiljnu konzervativnu snagu, a s druge strane sugeriralo se kako je HDZ pomogao formiranje ekoljevice preko svoje spavačice Mirele Holy. Istom logikom, svi pravaši su lijevi projekt kako bi se kompromitiralo desnicu i automatski je vezalo uz povijesno poraženi ustašluk, s vrhuncem uljudbe crno odijelo-crna košulja-bijela kravata. Dočim su sve lijeve inicijative proizvod HDZ-a, kako bi se pokazalo da su neradništvo, jugoslavenština i sekularni fundamentalizam istoznačnica za ljevicu u Hrvatskoj.

Od izborne matematike i logike, puno je jednostavniji hrvatski jezik koji barem jest za prvašiće jer je njegovo bogatstvo moguće sažeti na nekoliko sveobuhvatnih riječi. PR-magovi i spin-doktori diktiraju izbornu retoriku u kojoj se koristi par glagola: raste, jača, gradi i isto toliko imenica: narod, domovina, dostojanstvo, a zadaća je uvijek povijesna.

Zemljopis za vrijeme izbora postaje glavni predmet. Odjednom se svi sjete da ima Hrvatske i izvan zagrebačke špice pa obilaze Lijepu Našu i potencijalne birače. Ljepote domovine, poljoprivreda, otoci, najveće zalihe vode u Sunčevu sustavu, šume, sve se to nabraja uz čuđenje kako već odavno nismo Švicarska.

Fizika, posebno mehanika, također je važna. Kako smanjivanje prikazati kao rast, ili kako prikazati kao novo nešto što je staro, veliko je umijeće. O kemiji da ne govorimo – pred izbore nastaju začudni spojevi titoizma i kršćanstva, liberala i čistih pravaša, framaša i prajdizana. Glazbeni odgoj je također pojačan jer se organizira puno koncerata, doduše često bez znanja izvođača kao u slučaju Dječaka, a i pjeva se posvuda, kako i dolikuje u svečanim prigodama.

Prvašićima je ipak najdraži premet likovni, pa najviše pažnje posvećuju predizbornim plakatima, od kojih je, vidim, djeci najzanimljiviji onaj sa sloganom “Ili rast ili rezovi”, vizualna kombinacija Edwarda Škarorukog i reklame za šampon. Milanović nas s tog plakata gleda samouvjeren kao Ledeni iz filma Top Gun, a iza njega je leđima okrenut mutan lik, neki misteriozni Šunjo koji pak iza svojih leđa drži škare. Našli su očito lik siluete slične šefu oporbe i isto ga ošišali. Vidimo Milanovićevo lice i naličje onog drugog. Za razliku od općenitih i pozitivnih poruka HDZ-ovih plakata “HDZ – Zajedno za jaku Hrvatsku”, gdje je strategija fokusirana na sugeriranje jedinstva domoljubnih snaga, i jake, stabilne Hrvatske, ako oni dođu na vlast, SDP ide na negativnu kampanju, na pokušaje otkrivanja naličja drugih. “Puno je opcija, ali samo su dva ishoda”, piše na dnu njihova plakata, koji dobro rezimira kampanju i situaciju u kojoj ovakav izborni sustav drži hrvatsku demokraciju. Od izbornih predmeta najviše je u uporabi vjeronauk. Osim sve češćeg pozivanja na kršćanske vrijednosti, papu i misu, u konačnici se strategija glavnih aktera svodi na novozavjetni motiv: kako uvjeriti birače da je kukavički, nesposobni, korumpirani Savao preko noći, Božjim čudom ili milošću, postao vrijedni, čvrsti, pošteni Pavao. Na kraju ostaje pitanje domaće zadaće. Tu se samo možemo nadati da neće biti kao najčešće do sada, da će učiteljice, bilo ona čiji je kabinet u velikoj zgradi u Buzinu bilo ona druga u Bruxellesu ili Berlinu, nametati i ocjenjivati domaće zadatke tko god da ih odrađivao.

>> Izbori kao prilika za znanstveno istraživanje