Ako se povećanje cijene toplinske energije argumentira nužnošću usklađivanja s tržišnim cijenama energenata, ne bi li prvo trebalo ustrojiti tržište u kojem građani plaćaju samo ono što potroše? Ovo pitanje zapravo je temelj nepravednog odnosa prema domaćim potrošačima, kojima čak ni skupa ulaganja u individualne kalorimetre, razdjelnike topline i ostale sustave često ne pomažu da smanje cijenu grijanja. Problem je dakako u samoj regulativi, a iskaz tih problema je tzv. fiksna snaga. Riječ je o količini energije koju distributeri toplinske energije korisnicima naplaćuju bez obzira na količinu njihove potrošnje. Fiksna snaga u Hrvatskoj određena je u iznosu od 50 vata po metru prostornom grijanog prostora, a zapravo je riječ o fiksnoj naknadi kojom potrošači plaćaju gubitke u sustavu nastale bez obzira na efikasnost njihove vlastite potrošnje.
Plati koliko trošiš
Dakle, tu potrošnju korisnik toplinarstva platit će čak i ako uopće nije koristio grijanje. Neosporno, riječ je o nepravednom nametu koji ima niz negativnih posljedica – od toga da djeluje nemotivirajuće na potrošače koji žele smanjiti potrošnju, do toga da distributeri nemaju razloga ulagati u poboljšanje efikasnosti sustava. Kako objašnjava inženjer Igor Bogdanović, direktor tvrtke Con-Testor specijalizirane za ugradnju sustava za obračun troškova toplinske energije, fiksna snaga relikt je toplinarskog sustava iz bivšeg društvenog sustava.
– Nekoć dok je potrošnja topline iznosila 300-tinjak kilovata po metru četvornom godišnje, računalo se da gubici iznose oko 30 posto, pa se to nadoknađivalo kroz naplatu ‘fiksne snage’. Ipak, od tada se mnogo toga promijenilo. Cijena energije višestruko je porasla i zagovara se tržišni model. Zašto se onda ljudima i dalje naplaćuje nešto što ne troše? Ili ako već potrošači moraju snositi trošak gubitaka sustava, zašto im se ne naplaćuje 30-ak posto od njihove potrošnje. Ovako se događa da građani ulažu novac i trud u štednju energije, no i dalje plaćaju velike račune. Primjerice, mi imamo slučaj da je u jednoj zgradi u Varaždinu ugradnjom razdjelnika topline i radijatorskih ventila potrošnja sa 250 kilovata po kvadratu, što je nacionalni prosjek, smanjena na 80-ak kilovata. No, onda uz to što su realno potrošili moraju platiti još toliko za fiksnu snagu. Je li to pravedno? – pita se Bogdanović.
Izvjesno je da bi Vlada naplatu fiksne snage morala ukinuti, no dok se to ne dogodi, barem se iznos može umanjiti ugradnjom razdjelnika topline.
Štednja se u ovoj državi prepunoj raspikuća neprestano destimulira! Jedna Srbija za nas je Amerika jer ondje svi oni koji potroše do 500 kilovata na mjesec dobiju 15 posto popusta. U Srbiji je cijena struje u najskupljoj tarifi 0.0595 EUR, a u Hrvatskoj 0.148 EUR. U Hrvatskoj više nema subvencionirane struje, a lani smo dobivali popust kada bismo potrošili manje od 250 kilovata na mjesec. Dakle, i jedna je Srbija za Hrvatsku još uvijek strujni eldorado!