Pretvorba i privatizacija iz 90-ih godina prošloga stoljeća i nakon dvadeset godina kamen je spoticanja u hrvatskome društvu.
Prema javnosti i vojsci radnika koji su u tranziciji izgubili posao proces privatizacije simbol je nepravednosti, otimačine i lopovštine, “pljačka stoljeća”.
Pa ipak, prema mišljenju onih koji su pretvorbu i privatizaciju osmislili i u ime države je provodili, to je bio proces koji je, nakon urušenog socijalističkog gospodarenja, “spasio” Hrvatsku od bankrota ma što to značilo. Što je istina o pretvorbi i privatizaciji?! Je li privatizacija bila nužna i dobra za hrvatsko gospodarstvo ili je naprosto bila toliko katastrofalna da se može usporediti s velikom nepogodom?!
I najnesavršenija privatizacija bolja je od najsavršenijeg državnog vlasništva. Dokazano “jedan kroz jedan”, diljem svijeta. Stoga valja dovršiti taj proces, bez obzira na popratno neizbježno blaćenje i protivljenje. Bila riječ o brodogradilištima ili Zagrebačkim cestama, HEP-u, Zagrebačkom holdingu, HŽ-u, autocestama ili bolnicama. Prirodne monopole regulira se na drugi način, nikako državnim vlasništvom. Socijalna se politika vodi na drugi način, nikako fiksiranjem cijena poduzeća u državnom vlasništvu. Socijalnu pravednost dostiže se sustavom poreza i novčanih transfera potrebitima, nikako milostivošću državnih poduzeća. Politika nikada i nigdje nije bila dobar gospodarstvenik. Nasuprot! – rezolutan je Borislav Škegro, nekadašnji ministar financija i dugogodišnji predsjednik Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju. Ekonomist dr. Mate Babić, potpredsjednik Vlade RH za gospodarstvo nakon prvih demokratskih izbora 1990., ne slaže se s takvim mišljenjem.
– Nametnuta je teza da je država loš gospodar. Zašto je ona dobar gospodar u Francuskoj i u Njemačkoj?! – javno pita dr. Babić. Davor Štern, bivši ministar gospodarstva, direktor Ine i biznismen, također tvrdi da je i državnim poduzećima moguće dobro upravljati.
– Protežiranje teze da se državnom imovinom ne može upravljati nakaradno je. Tom se imovinom da dobro upravljati ako njome upravljaju dobri ljudi koji nad sobom imaju nadzor kvalitetnih nadzornika. Znam na vlastitom primjeru: nikad ne bih Inom upravljao da je ona u privatnom vlasništvu. Mora postojati odgovornost prema vlasniku ma tko on bio – kaže Štern koji tvrdi da bi, bez obzira na privatizaciju, većina tvrtki u Hrvatskoj 90-ih godina prošloga stoljeća i tako propala s obzirom na to da se raspalo unutarnje jugoslavensko tržište.
Ne žele da ih se spominje
Ali, što se 90-ih dogodilo da su i danas tako jaka trvenja oko pretvorbe i privatizacije?! O toj modernoj hrvatskoj kontroverzi razgovarali smo sa sudionicima tadašnjih zbivanja; političarima, ekonomistima, pravnicima, analitičarima, istraživačima i tajkunima. Neki od njih, očekivano, nisu željeli da im se spominju imena, a neki su rezolutno odbili bilo što govoriti jer se “ne žele vraćati u prošlost”. Naime, sve je počelo krajem 80-ih godina prošloga stoljeća tzv. Markovićevim reformama. U to vrijeme Jugoslavija se našla u teškoj krizi, političkoj i gospodarskoj. Totalitarna vladavina komunista, neriješeni nacionalni i gospodarski problemi tražili su hitna rješenja. Iscrpljeno društvo “radničkog samoupravljanja” pokušao je oporaviti Ante Marković svojim ekonomskim reformama. Njegovim planovima smetalo je društveno vlasništvo, koje je bilo definirano prema Zakonu o poduzećima još iz 1950. godine. Zakon je bio takav kakav je bio. Jugoslavenski komunisti donijeli su ga na sliku i priliku svojih ideološko-političkih doktrina i planova. Međutim, kad se socijalistički samoupravni sustav krajem 80-godina prošloga stoljeća urušio, društvo se našlo u teškoj krizi. Gospodarstvo se moralo postaviti na tržišne osnove što je pak značilo propast socijalizma i, praktički, uspostavu novog društvenog uređenja – kapitalizma. Ali, postavilo se pitanje kako to izvesti? Rješenje je bilo u amandmanima na Ustav koje su, uz ostale, forsirali i hrvatski komunisti, posebice tehnomenadžeri, poput Ante Markovića. Njemu je pomogao profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, akademik i danas potpredsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) Jakša Barbić.
– Imali smo društveno vlasništvo, u kojem se nije znalo tko je vlasnik. Prema definiciji iz Ustava stvari u društvenom vlasništvu pripadale su svakome i nikome. To je pravni apsurd koji se ne može razumjeti, nešto što je pravno neodrživo. Po Ustavu radnici koji su ostvarivali pravo rada društvenim sredstvima imali su pravo raspolaganja tim sredstvima i na temelju toga su samoupravljali tamo gdje su radili. Na tom je konceptu počivao cijeli sustav, iz njega se sve izvodilo – objašnjava akademik Barbić.
No, država se uvijek mogla uplesti da bi zaštitila društveno vlasništvo ili putem politike, jer je Partija odlučivala o imenovanju direktora (poslovodnog organa), ili putem društvenog pravobranitelja koji je mogao intervenirati ako dolazi do povrede društvenog vlasništva i samoupravljanja.
– Radnici su na zboru radnika – nadalje objašnjava Barbić – birali radnički savjet, koji je imenovao direktora, a direktor je bio taj koji je organizirao i vodio rad tih istih radnika, zapravo im bio šef, a posredno je njima odgovarao za svoj rad. Kako je na radnički savjet utjecala politika, direktoru je bilo važnije da je u dobrom odnosu s partijskim komitetom nego da poduzeće dobro posluje – kaže Barbić. Kako bi se stvari mijenjale, postavilo se pitanje kako to “ništa i ničije” pretvoriti u “nešto i nečije”. Zbog toga je trebalo srušiti Zakon o udruženom radu (ZUR), koji nije priznavao imovinu. Organizacija udruženog rada (OUR) nije imala imovinu, ona je radila društvenim sredstvima. Riječi poduzeće i kapital u Ustavu i zakonima za vrijeme komunizma nisu postojale.
– Tek Zakonom o poduzećima na samom kraju bivše države – objašnjava Barbić – uveden je pojam poduzeća koje je imalo imovinu, ali i to nije bilo učinjeno baš sasvim do kraja kako treba, riječ je bila o prijelaznom režimu u nešto novo.
Novi socijalizam
Kako bi zakamuflirao svoje planove, Marković je okrenuo “pilu naopako” i u javnosti plasirao priču da će reformama zapravo unaprijediti sustav i uvesti “novi socijalizam”.
– Meni je Marković pritom šapnuo: Treba uvesti pravne oblike poduzeća kakve ima kapitalizam, ali ja to ne smijem javno reći. Ako to kažem, nećemo uspjeti, zaustavit će nas! Nazvat ćemo to novi socijalizam. Izmisli nešto da to stavimo u Ustav jer se prema Zakonu o udruženom radu ne smije upotrijebiti riječ kapital. Ako u Ustav ne ubacimo riječ kapital, ne možemo nikada izaći iz ovakvog samoupravljanja, a nitko kod nas neće ulagati kapital. Jer, na temelju kapitala možemo u poduzeću imati radni odnos, a ne ovo udruživanje rada. Marković je meni dao zadatak da izmislim što god znam samo da u Ustav uđe riječ kapital. Marković mi je rekao da će me štititi, a da ja samo opalim, jer nisam bio član Partije niti sam bio u politici. I onda sam u jedan amandman koji se odnosio na strana ulaganja ubacio riječ kapital (zapravo ubačene su riječi “društveni kapital”, jer je to tada moglo proći ako stranac uloži sredstva). Rekoh: Najlakše ćemo to učiniti sa stranim ulaganjem, pa ćemo reći da će tamo gdje uđe taj kapital upravljati radnici na temelju rada, a stranac na temelju uloženog kapitala. A tražio se kapital jer ga nije bilo, tražila su se ulaganja. Izmislili smo u amandmanu Ustava odredbu s puno riječi koje zapravo nisu značile nešto previše određeno da se tamo u sredini zakamuflira riječ kapital na temelju kojega stranac sudjeluje u upravljanju, a radnici ostvaruju svoja prava na temelju ugovora i kolektivnog ugovora. Znači, ako imate kolektivni ugovor, mora postojati radni odnos, a ne udruživanje rada, time u takvim slučajevima potpuno otpada ZUR – kaže akademik Barbić i otvoreno priznaje:
– Sam se sebi gadim kad se sjetim kako je sve to izgledalo, puno riječi kao ambalaža u cilju da se sakrije tih nekoliko riječi koje otvaraju vrata promjenama. Utvaram sebi da sam najviše doprinio rušenju ZUR-a jer je nakon toga što smo unijeli u Ustav ZUR pao donošenjem Zakona o poduzećima. Niste smjeli reći da ćete mijenjati sustav jer bi vas odmah zaustavili, nego da ćete ga unaprijediti, ali to je zapravo bila promjena – dodaje.
Rušenje ZUR-a
Rušenje ZUR-a izazvalo je unutar SKJ i u saveznim institucijama veliku napetost. Da država nije bila u velikoj gospodarskoj krizi i da su sumnjali u Markovićevo jugoslavenstvo, dogmatici unutar SKJ nikada ne bi dopustili reforme. Priča o rušenju ZUR-a vrlo je važna za hrvatske prilike s obzirom na to da će se te promjene izravno odraziti na prvu, Markovićevu fazu privatizacije u Hrvatskoj, onu prije dolaska HDZ-a na vlast.
– Sreća moja da su u Ustavnoj komisiji, koja je iščitavala prijedlog Amandmana, bili nestručni ljudi. Da je tamo bio neki pravi znalac, možda bih završio i u zatvoru. Pomogli su mi kolege iz Ekonomskog instituta u Zagrebu koji su otkrili da je Kardelj jednom u nekom svom tekstu napisao riječi društveni kapital. To im je bolje zvučalo, iako je kao pojam smiješan, naročito kada se gleda kako treba. U jednom trenutku pitali su me u Ustavnoj komisiji što zapravo znači taj kolektivni ugovor? Da spasim situaciju, jer ako ugovor i kolektivni ugovor ne uđu u Ustav, nema izgleda da se uvede radni odnos i ostaje se pri udruživanju rada, morao sam svašta izmišljati da bih bio uvjerljiv pa sam govorio: Kad dođe kapitalist, nema pravih godišnjih odmora, nema mnogih stvari na koje radnici imaju pravo, a kolektivni ugovor koji u ime radnika sklapa sindikat štiti radnike.
– E, kad je to sindikat, onda je sve u redu, neka ostane kolektivni ugovor – odgovorili su mi – prisjetio se akademik Barbić problema tijekom donošenja ustavnih amandmana krajem 80-ih godina prošloga stoljeća. Sukladno ustavnim promjenama, bio je donesen i jugoslavenski Zakon o poduzećima te su u rudimentarnom obliku nakon 40 godina vraćena trgovačka društva pod smiješnim nazivom “poduzeća u mješovitom vlasništvu”.
– Na izradu ovoga zakona nisam mogao utjecati jer su u Beogradu rekli da ja u tome ne smijem sudjelovati zbog ideja sa Zapada. Zato smo ga kratko nakon donošenja mijenjali, ali nije bilo moguće da to bude radikalna izmjena. Bila je to samo prijelazna faza za pravo uređenje trgovačkih društava – govori Barbić. Hrvatska je, naime, naslijedila taj zakon koji je važio do Zakona o trgovačkim društvima s kraja 1993., a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1995. godine. Nakon jugoslavenskih ustavnih promjena, Marković je s mjesta predsjednika Predsjedništva SRH otišao u Beograd gdje je imenovan predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća (SIV), savezne vlade, koju je vodio od 16. travnja 1989. do 20. prosinca 1991.) Za vrijeme njegove vladavine na snazi su bila dva sustava, socijalistički i kapitalistički. Socijalistički u društvenim poduzećima i kapitalistički u poduzećima u mješovitom vlasništvu, zapravo trgovačkim društvima.
Početak dioničarstva
Među ostalim, godine 1989. doneseni su još i zakoni o bankama, stranim investicijama i računovodstvu. No, zlokobni su, kako se čini, zapravo bili savezni Zakon o društvenom kapitalu i Zakon o vrijednosnim papirima iz 1990. U Zakonu o društvenom kapitalu, koji će poslije biti jako važan u pretvorbi atraktivnih poduzeća i novčarskih ustanova u RH, izrijekom piše da “imaoci internih dionica stječu pravo na učešće u upravljanju poduzećem razmjerno nominalnoj vrijednosti tih dionica”. Tako je u Jugoslaviji počelo interno dioničarstvo i stvorena su kvazidioničarska udruženja. Hrvatski lovci u mutnom već su 1989. i 1990., prije prvih izbora, počeli pretvarati i privatizirati unosne tvornice i bankarski sektor. Primjerice, prema Markovićevim zakonima pretvorene su i privatizirane Tvornica duhana Rovinj (TDR) i Zagrebačka banka. Skupština Zagrebačke banke donijela je u studenom 1989. odluku da “društvene i pravne osobe” osnuju Zagrebačku banku kao dioničko društvo.
Zanimljivo, uprava banke još je u travnju 1989. razmišljala o tome da je pretvori u d.d. Radnički savjet Tvornice duhana Rovinj (TDR) u listopadu 1990. donio je odluku o izdavanju internih dionica i odluku o organiziranju društvenog poduzeća u dioničko društvo. Uglavnom je bila riječ o povlaštenim dionicama u rukama zaposlenih. Pretvorbe prema Markovićevim zakonima bile su prilično netransparentne i tajnovite. Markovićevi zakoni omogućavali su legalno prisvajanje “društvene” imovine, dijelom i putem zakonskog smanjenja knjigovodstvene vrijednosti poduzeća. Državna revizija RH, zanimljivo, pretvorbu prema Markovićevim zakonima nikada nije preispitivala.