Kako je Boris Dežulović postao moj nesuđeni uzor!

I tako ispade da mi je Boris Dežulović autorski uzor čije ideje rado kopiram, iako bi rijetki mogli pronaći nešto zajedničko u našim temama, stilovima i pogledima na svijet. Naime, bivši novinar Ferala, a posljednjih godina jedno od vodećih pera EPH-a, na nekoliko portala me optužio za plagijat neke njegove kolumne. 

„Plagijat kolumne“ bi značio doslovno prepisivanje nečijeg djela ili barem krađa ideje, koncepta i ključnih teza, pa njihovo stavljanje u drugačiju literarnu formu, kao što bi netko, onako na prvu loptu, mogao optužiti dotičnog Dežulovića da je napravio s kolumnom Tomislava Klauškog „Hrvatska ratuje s poplavom, a Karamarko s jugofilima“ iz 24 sata od 19. svibnja. Naime, dan poslije žustrog komentara kolege Klauškog, iste teze i zaključke, doduše u malo opuštenijoj i iskarikiranoj formi, čitamo u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom „U Hrvatskoj poplave, a on o SFRJ. Karamarko kao da je stigao iz druge galaksije“.

Netko će reći kako nije riječ o plagiranju teme, već je možda dotični autor bio samo inspiriran tuđom kolumnom u nedostatku vlastite kreativnosti. Ili su jednostavno oba autora istovremeno došla do ideje za kolumnu...

Sasvim svejedno, ne želim prebacivati pozornost, već samo hoću upozoriti kako se teme u novinskim kolumnama često preklapaju, dijele iste fraze ili oslanjaju na slične dojmove. Dakle, napisah kolumnu za novopokrenuti studentski list u kojoj sam se pozabavio nepodnošljivim pesimizmom u Hrvatskoj te ulogom institucija i medija u širenju beznađa. 

Riječ je o novinskom komentaru, a ne znanstvenom djelu. U tom sam kontekstu naveo niz životnih primjera, a ne znanstvenih citata, te doslovce u tri poduže rečenice prepričao sadržaj koji mi je svojedobno kao sličicu poslao kolega iz Beograda, nakon razgovora o tome zašto su Srbi optimističniji od Hrvata. Bila je to riječ je o zanimljivoj „forvarduši“ kakve svakodnevno primamo elektronskom poštom od prijatelja i kolega, a koja je govorila o tome što sve Hrvati imaju, a Srbi nemaju pa su unatoč svemu tome nesretni. Autor nije bio potpisan, pa sam tu sličicu objavio u kontekstu tog razgovora. Kasnije sam slične anonimne usporedbe vidio na internetu i forumima u različitim izvedenicama. 

A onda se javio g. Dežulović s tvrdnjom kako je zapravo on autor tog teksta, koji se našao u opticaju diljem regije. Moram priznati da godinama ne čitam Dežulovića, jer je odavno izgubio onu potrebnu dozu humora i cinizma, koja bi ga činila zanimljivim, pa mi je to bila uistinu nepoznanica. Moguće je da je on izvorni autor te crtice, od koje su s vremenom ljudi ponešto oduzimali i dodavali, šaljući ju okolo. A možda je i njegov tekst nastao na temelju neke „forvarduše“ ili ciničnog zapisa nekog stvarnog Beograđanina.

Bilo kako bilo, moram priznati da mi imponira činjenica da me pomno iščitava nagrađivani Dežulović, pa čak kad objavljujem i u početničkom studentskom listu. Doduše, nisam očekivao takve epitete kojima me olako i zlonamjerno počastio u svome komentaru... Međutim, ukoliko je on uistinu prvi zabilježio taj „pogled iz Beograda“, koji mi je kolega iz Srbije dostavio u ponešto izmjenjenom obliku, a ja ga nekritički prenio, iskreno se ispričavam na povredi njegova autorstva. Ali s druge strane, na njegovu mjestu bi svaki autor bio sretan zbog toga što su neki njegovi citati očito postali općenarodno blago, koje se eto prenosi, prepričava i svojata u Hrvatskoj i izvan nje. 

Svatko tko čita moje kolumne stvarno teško može povjerovati da bi baš išta želio ili mogao svjesno kopirati od Dežulovića, ali i sama ova prepiska potvrđuje kako eto ima tema gdje nađemo dodirne točke, kao što je višak kompleksa u Hrvatsko a manjak u Srbiji.